Table Of ContentTOMISLAV,
PRVI KRALJ HRVATSKI,
I NJEGOVO DOBA.
NAPISAO:
MARKO PEROJEVIĆ.
NAKLADA
HRVATSKOG KULTURNOG DRUŠTVA »NAPREDAK«
KRUNISANJE KRALJA TOMISLAVA.
I. HRVATSKA PRIJE TOMISLAVA.
ivna li je ta naša Hrvatska! Sa sjevera se prostire
među dvjema velikim rijekama, kao što se raj ze
maljski bio pružio među Eufratom i Tigrisom. Sa
zapada se spušta u sinje more, nabacano većim i
manjim otočićima, kao da su đerdan oko djevojačkog vrata.
Pružila se sa istočne strane kroz plodne ravnice, guste šume
i tihe vode. K jugu se savija kroz klisure i neprohodne gu
dure, da opet zahvati morske valove! Lijepa je zaista naša
domovina!
U ovom kraju Balkana živjeli su u staro doba raz
ličiti narodi pod vladavinom rimskih careva. Naši su se
pradjedovi počeli amo doseljivati prvom polovinom VI. v.,
a konačno su se smjestili i uredili u novoj domovini sredi
nom VII. v. Hrvati su zauzeli sjeverozapadni dio, braća im
Srbi jugoistočni. Isprva su živjeli podijeljeni u različita
plemena po župama, kojima je kao starješina na čelu bio
župan. Kod dalmatinskih Hrvata prije je bilo takovih se
dam plemena, a poslije dvanaest. Kasnije, u svrhu bolje
obrane od neprijatelja, više se župa združilo u jednu, i tako
su postale kneževine sa knezom na glavi.
Prva dva stoljeća boravka hrvatskoga naroda na
jugu, zastrta su gustom koprenom. To je djetinje doba
našega naroda, kad dijete ne zna da govori, a drugi o
njemu ne vode računa. Kroz to je vrijeme naš narod pre
šao iz poganstva u kršćanstvo, rastao je i učio se.
Početkom IX. v. Hrvati su već bili stupili na svjet
sku pozornicu. Tada su bili okupljeni u dvije kneževine.
Prva je bila u staroj Panoniji, između rijeke Drave i Save
i planine Kapele, a zvala se je Posavska Hrvatska. Ta je
hrvatska kneževina bila podložna divljim Avarima, a po
slije su Hrvati postali podanici silnih franačkih careva.
Drugu su kneževinu Hrvati osnovali u staroj Dalmaciji.
Dalmatinska Hrvatska protezala se sa sjevera od rijeke
Raše u Istri do Drima na jugu, pa od Jadrana do Drine.
Ova se kneževina dijelila u Bijelu Hrvatsku od Raše do
Cetine, u Bosnu oko gornjeg tijeka rijeke Bosne, te u Cr
venu Hrvatsku od Cetine do Drima. Crvena Hrvatska obu-
hvatala je oblast Neretvansku od Cetine do Neretve, oblast
Zahumsku od Neretve do Dubrovnika, oblast Travunjsku
od Dubrovnika do Kolora, i oblast Dukljansku od Kotora
do Drima.
Sva ova zemlja bila je naseljena Hrvatima, a samo u
dalmatinskim gradovima: Zadru. Splitu i Trogiru, te oto
cima: Rabu. Krku i Osoru, bili su nastanjeni kalini. Sa
svim tim Hrvati nijesu se otuđili od mora, jer je i u nji
hovoj vlasti bila obala dalmatinska i drugi otoci. Oni su
odmah uvidjeli važnost mora, sagradili su brodove i za tr
govinu i za ratovanje. U malo i u kratko oni su postali gos
podarima istočne obale Jadranskog mora, a strahom i tre
petom svim drugim narodima okolo mora. More je razni-
jelo na daleko hrvatsko ime. ali je ono također bilo uz
rokom, da su susjedi htjeli zagospodovati hrvatskim mo
rem i zarobiti hrvatski narod. Hrvat se je uvijek tomu pro
tivio i do danas je ostao gospodarom svoga mora.
Hrvatska je bila uprav na međašu istoka i zapada,
između velikog carstva Franačkoga i carstva bizantinskoga.
Za to su jednom i drugom rasle zazubice, da osvoje hrvat
sku zemlju, da hrvatski narod održe u svojoj vlasti, da im
Hrvatska bude mostom za prodiranje bilo prema istoku,
bilo prema zapadu.
Kad su Franci uništili g. 796. avarsku državu i pod
jarmili posavske Hrvate, dođoše Franci do međaša dalma
tinske Hrvatske i htjedoše da i nju osvoje. Zbog toga do
šlo je do rata između oba carstva. Mirom g. 812. bila je
Francima priznata vrhovna vlast nad dalmatinskim Hrva
tima, a Bizantincima ostadoše samo gradovi i otoci dalma
tinski. U znak pokornosti g. 814. poklone se franačkomu
caru Ludoviku oba hrvatska kneza, posavski Ljutovid i dal
matinski Borna.
Teško li je biti sužnjem, a još teže u okrutna i ne-
milostiva gospodara. Takovi su bili Franci sa posavskim
Hrvatima. Za to ustade njihov knez Ljutovid, da strese sa
svog naroda tuđi jaram. Njemu se pridruže i neka bližnja
srpska plemena i velik dio Slovenaca. Četiri je godine Lju
tovid ratovao s Francima, ali jačoj sili nije mogao da odoli
(823.). I ako knez Ljutovid, koji je stolovao u Sisku, nije
pobijedio, ipak je njegovo djelovanje i nastojanje vri
jedno pohvale, jer je on prvi hrvatski vladar, koji je i ako
za kratko vrijeme znao da okupi jedan dio Slovenaca i
Srba, namjerom da osnuje veću državu od izvora Drave.
Save i Soče do ušća Timoka u Dunav. Nije uspio ni njegov
nasljednik knez Ratimir, jer je i on bio potučen (838.) i
prisiljen na pokornost. Nu misao za slobodu bila je tim
posijana i učvršćena u onom dijelu hrvatskoga naroda. Kad
dođe nova zgoda i nastupe druge prilike, posavski će se Hr
vati opet sjetiti Ljutovidova nastojanja.
Bilo je to pri kraju IX. v. Na ravnicama oko Du
nava i Tise pojavi se nov narod, Madžari. Pod vodstvom
Arpada, svoga poglavice, oni krenuše iz svoje stare domo
vine preko Kijeva do srednjih Karpata i uđu u današnju
Ugarsku (896.). Pade tako velika moravska država i Koce-
ljeva kneževina s Blatnim gradom. Tim bješe uništene ne
samo slavenske pitome zemlje, nego bi pogažena i satrta
ona lijepa slavenska znanost, koju su sv. braća Ćiril i Me-
tod bili posijali i uzgojili među onim Slavenima. Osim toga
divlji Madžari zađu kao klin u slavensko tijelo i prekinu
dotadašnju vezu između sjevernih i južnih Slavena. Kako
su se Madžari zalijetali u Njemačku i Italiju, zaprijeti
pogibelj i posavskoj hrvatskoj kneževini. Madžari predoše
Dravu na jug i počeše uznemirivati i udarati na Hrvate.
Trebali su sada posavski Hrvati drugoga Ljutovida, ali ga
u svom knezu ne nađoše. Uprav g. 896. nestaje traga knezu
Braslavu. Našao se ipak drugi hrvatski knez, koji će braći
skočiti u pomoć i osloboditi ih madžarskog ropstva.
Nu pogledajmo prije, kako su Hrvati živjeli u
drugoj kneževini, u dalmatinskoj Hrvatskoj. Njihovi su
knezovi također priznavali vrhovnu vlast Franaka. Kako
su već bili dosta jaki na moru. osobito oni u Neretvanskoj
oblasti, to su im postali neprijateljima Mlečani, koji su
htjeli imati glavnu riječ na Jadranu. Za kneza Mislava oko
god. 830. spominju se prvi sukobi Hrvata s Mlečanima. Uz
Mlečane domalo se na Jadranu iz Sicilije pojaviše i Sara
ceni, koji ni jesu štedili ni hrvatske obale, ali se amo nijesu
mogli ugnijezditi, kao što su učinili u južnoitalskom gradu
Bariju.
Poslije Mislava bio je u dalmatinskoj Hrvatskoj
knez Trpimir (oko 845.—864.). On je praotac narodne hr
vatske vladarske porodice, koja je uz neke izuzetke vla
dala sve do pred kraj XI. v. Povelja, koju je dneva 4.
ožujka 852. izdao knez Trpimir, prvi je pisani spomenik,
koji spominje hrvatsko ime. U toj se ispravi Trpimir na
ziva knezom Hrvata, a njegova kneževina kraljevinom Hr
vatskom, i ako onda u Hrvatskoj nije se vladar zvao kra
ljem, nego knezom. U ispravi veli Trpimir, da je nedavno
sagradio samostan i doveo mnoštvo fratara. Listina je ova
izdata na Bijaćima, između Splita i Trogira, u blizini rim-
skog Solina i blizu Klisa, gdje je valjda Trpimirova poro
dica živjela i imala svoje posjede i dvore. Uz Trpimira su
bili župani kao njegovi savjetnici i pomagači, te komornici
i dvorski svećenici.
Za vladanja Trpimirova napadoše Bugari na Srbe,
koji su onda obitavali one krajeve, kojom protječu Piva,
Tara, Gornja Drina, Lim, Ibar i gornja zapadna Morava.
Bugari navale na Srbiju hoteći je pokoriti, ali ih Srbi od
biju. I po drugi put pokušaše Bugari sreću, nu i sada bez
uspjeha. Braća Mutimir, Stojmir i Gojnik poraze bugarsku
vojsku. Nema dvojbe, da su Srbima u pomoć skočili Hrvati,
pa za to onda Bugari okrenuše protiv Hrvata. Knez Trpi
mir potuče ih i prisili na mir.
I ako je Trpimir imao tri sina: Petra, Zdeslava i
Mutimira, ipak ga nijedan od njih ne naslijedi, nego kne-
ževsku vlast preuzme knez Domagoj (864.—876.). koji nije
bio u rodu s Trpimirom, a dvori sti mu bili negdje na sje-
veru oko Nina i Knina. Za Domagoja opet se uhvate u
koštac Mlečani i Neretvani. Ratovalo se izmjeničnom sre
ćom. Oko g. 866. mletački dužd udari na Hrvatsku s ja
kim brodovljem. Domagoj mu ponudi mir, a za tim sklopi
s njim savez protiv zajedničkih neprijatelja Saracena, koji
su iz Banja harali mletačke i hrvatske krajeve. Protiv Sa
racena složi se car franački Ludovik II. s bizantinskim Va
silijem i pozove Domagoja u društvo. Franci i Hrvati dneva
2. veljače 871. osvoje Bari na juriš. Dok su Hrvati bili pod
Barijem, Bizantinci pošalju protiv neretvanskih i hrvatskih
obala svoju mornaricu, koja je izdajnički stala pljačkati i
razarati hrvatske gradove. Kad Domagoj doznade za ovaj
napadaj, uskipi gnjevom na nevjerne Bizantince i njihove
pomagače Mlečane. Uze odmah po Jadranu da gusari i na
pada bizantinske i mletačke brodove. Za to je doznao i
papa, pa je pisao Domagoju, da primiri ogorčenost Hrvata.
Domagoja naslijedi sin Ujko (Inoslav) (876.—878.),
a. Trpimirov sin Zdeslav morade da bježi u Carigrad. Po
slije nepune tri godine vrati se Zdeslav, istjera iz Hrvatske
Domagojeve sinove i sam zasjede na očevo prijestolje.
Koji je uzrok bio ovim trvenjima u Hrvatskoj? Dva:
politički i vjerski. Franci i Bizantinci, papa rimski i cari
gradski patrijarha imali su u Hrvatskoj svojih pristaša. Bi
zantinci su htjeli istisnuti iz Hrvatske upliv franački, pa
da i Hrvatska kao i dalmatinski gradovi priznadu samo
vlast cara bizantinskoga. Isto tako htio je carigradski patri-
jarka podvrći Hrvate i hrvatsku crkvu pod svoju vlast,
kao što su mu Latini u dalmatinskim gradovima bili pod
ložni. Nadbiskup u Splitu smatrao se je nasljednikom sta
rih nadbiskupa u Solinu, koji su imali duhovnu vlast nad
čitavom rimskom Dalmacijom. Hrvati su naprotiv prizna
vali franačku vrhovnu političku vlast, a za crkvenoga
svoga poglavicu imali su posebnoga narodnoga biskupa u
Ninu, koji se je zvao »biskupom Hrvata«, a bio je podre
đen patrijarki u Akvileji, a po njemu papi u Rimu. Sva je
Hrvatska, dalmatinska i posavska, slušala hrvatskoga bis
kupa i njegova se vlast protezala sve do samih zidina la
tinskih gradova.
Nije za to čudo, da su među Hrvatima bile onda
dvije stranke, jedna za Franke i papu, druga za Bizantince
i carigradskog patrijarku. Trpimirovi sinovi i narod u ne
posrednoj blizini dalmatinskih gradova, voljeli su Cari
gradu, a Domagojevi sinovi Rimu. Iz ovih razloga bilo je
u hrvatskoj državi trzavica i buna, u kojima su Trpimiro-
vići, kao pristaše Bizanta, izgubili prijestolje i morali bje
žati iz zemlje, a za tim isto tako Domagojevići, kao pri
staše Rima.
Kad se je ono g. 878. vratio Zdeslav iz Carigrada
uz pomoć bizantinskog dvora, otjerao je Domagojeve si
nove i zavladao sam. Prva mu je briga bila, da državu i
narod hrvatski podloži caru i patrijarki bizantinskomu.
S njim dođe jedan dvorski dostojanstvenik, koji je imao
da upravu zemlje uredi po bizantinsku. Također su za
njim došli mnogi grčki svećenici, koji su imali da hrvatsku
crkvu privedu u krilo istočne crkve, kojoj je onda na glavi
bio glasoviti Fotije, začetnik crkvenoga raskola.
Protiv ove nasilne Zdeslavljeve državne i crkvene
politike podiže se u Hrvatskoj velika buna. U svibnju g.
879. dođe do prevrata i građanskog rata, a knez Zdeslav
u okršaju plati glavom. Pobijedila je stranka franačko-
rimska, koja uzdigne na kneževsko prijestolje Branimira,
po svoj prilici sina Domagojeva.
Knez Branimir (879.—892.) odmah javi papi Ivanu
VIII., da se narod i svećenstvo hrvatsko vraća rimskoj cr
kvi. Hrvatskim biskupom u isti mah bi izabran đakon Teo
dozije, koji polovinom g. 880. krene u Rim, da uredi i učvr
sti odnošaj hrvatske crkve s papom. Ako nije prije, to se
je za stalno sada Teodozije sastao i upoznao u Rimu sa
sv. Metodom i s njegovim djelovanjem za slavenski jezik
u crkvi. Ovom je zgodom bez dvojbe i Teodozije dobio
za svoju hrvatsku crkvu sve one povlastice, koje je papa
dao sv. Metodu glede uporabe slavenskog jezika u službi
božjoj.
Tako se je hrvatski narod za uvijek pridružio ka
toličkoj crkvi, ali u isto se je vrijeme ogradio svojim je
zikom protiv latinizacije sa strane latinske crkve u Dalma
ciji. Ovim je Teodozije postavio temelj glagoljačkoj hrvat-
skoj knjizi, iz koje se kasnije razvila hrvatska književnost.
Slavenski jezik raširio se i uhvatio duboka korijena u hr
vatskim crkvama sve do dalmatinskih gradova.
Tolika je bila moć kneza Branimira i toliki ugled
biskupa Teodozija, da su splitski Latini god. 886. izabrali
Teodozija svojim nadbiskupom, na što je Teodozije priveo
splitsku crkvu papi. Mislio je valjda Teodozije i Branimir,
da će se tako moći hrvatska i latinska crkva u Dalmaciji
sjediniti pod jednini nadbiskupom, koji će biti prvostolni
kom u Hrvatskoj i Dalmaciji.
Ovo je stanje na žalost potrajalo kratko vrijeme.
Oko g. 892. nestaje Branimira i Teodozija. Moguće je, da
je opet nastao prevrat u državi, jer Trpimirovi sinovi ni
jesu spavali. Poslije Branimira sjede na hrvatsko prijestolje
knez Mutimir (892.—910.) sin Trpimirov i brat Zdeslavljev.
Mutimir je sada sasvim oslobodio hrvatsku državu
od franačkog gospodstva, ali rek bi da nije ni pokušao, da
hrvatsku crkvu opet podloži carigradskom patrijarki. To je
doduše učinio novi splitski nadbiskup Petar II., dočim je
hrvatski biskup Adelfred ostao vjeran papi. Ova dvojica
prepirali su se za neke zemlje oko crkve sv. Jurja u Putalju
(danas Kaštel Sućurac kod Splita), a sudio im je dneva 28.
rujna 892. knez Mutimir na Bijaćima pred crkvom sv.
Marte. U pratnji Mutimirovoj bili su mnogi župani, tri
kneževa komornika: postelnik. buzdovnik i štitonoša, te
poglavica hrvatskih samostana. I knjeginja je imala svoju
posebnu pratnju župana i komornika. Iz ovoga se dade za
ključiti, da je hrvatska kneževina krajem IX. v. bila ure
đena kulturna država po uzoru zapadnom.
Kao što su se u Hrvatskoj borile dvije porodice o
vlast i gospodstvo, tako je bilo i u susjednoj Srbiji, gdje
su se rođena braća gonila, a sve na štetu svoga naroda i ko
rist tuđinca. Spomenuli smo, kako je knez Trpimir branio
Srbiju od Bugara. Sada i knez Mutimir pruža ruku pomoć
nicu braći Srbima. Sinovi srpskog kneza Vlastimira: Muti
mir, Stojmir i Gojnik bili su razdijelili očevinu, pa se do
malo posvadiše. Mutimir nadjača braću i posla ih u Bugar
sku, a kod sebe zadrži samo Petra, sina Gojnikova. Uslijed
toga nastaše u Srbiji unutarnje borbe, za kojih jedni traže
oslona u Bugarskoj, drugi u Hrvatskoj, treći u Carigradu.
Petar umače iz ruku stričevih u Hrvatsku, te uz pomoć hr
vatskoga kneza Mutimira provali god. 892. u Srbiju. Petar
svlada stričeviće: Pribislava, Brana i Stjepana i progna ih
u Hrvatsku, gdje svi pomriješe osim Brana. Ovaj g. 894.
udari sa sinom Pavlom iz Hrvatske u Srbiju, no knez ga
Petar pobijedi, uhvati i oslijepi. Da nevolja bude teža.
udari za tim na Petra iz Bugarske stričević mu Klonimir.
