Table Of ContentPUSTINJAKOVE PRIPOVIJETKE
Pustinjak ispod Maliča i Borka bio
je književni pseudonim fra Martina
MIKUL/ćA, zaboravljenog pisca i sa
kupljača narodnih umotvorina. Rodio
se 15. siječnja 1841. u Borajni koja je
tada pripadala župi Ružići. Nakon za
vršetka školovanja u Italiji 1886. po
stao je prvi učitelj Pučke škole na Si
rakom Brijegu. Kasnije je kroz život
vršio dužnosti župnika, gvardijana i
profesora latinskog jezika.
Njegova je najveća zasluga u tome
što je prvi počeo pisati o ovome dije
lu Hercegovine što se naziva Bekija
i Ljubuška nahija. Učeći škole na Za
padu, on je dobro upoznao kako za
padni narodi gledaju i na ovaj kraj
kao na kutić divljega Balkana. KaS··
nije, živeći kao župnik blizu trideset
godina imao je priliku da upoznfl na
rodnu dušu bolje nego tko drugi. Zbog
toga on poqija mišljenje svih onih koji
o nama ne.gativno misle, te ističe mo
ralne osobin·e naroda ovoga kraja i
piš~: »Svima je sva naobrazba narav
.na uopće: poštenje, čestitost, ćudored
·nost; plemenitost, ustručavanje i skro
mnost. Stariji se poštuju, mlađi se ne
omalovažavaju. O lijepa narodna uljud
ba! Nećeš ti nikada učiniti, što više
puta počinja umjetna naobrazba«. Fra'
Martin je već tada naslućivao kako će
razvoj civilizacije donijeti materijalni
napredak, ali će istodobno razoriti ne
što od naravne dobrote u čovjeku i
O. MARTIN MIKULIC
-
PUSTINJAKOVE PRIPOVIJETKE
iz
SEOSKOG ZIVOTA ZAPADNE HERCEGOVINE
. .
. ~
Priredio i predgovor napisao:
Prof. IVAN ALILOVIC
Duvno, 1972.
l \
RIJEČ NA POČETKU
U kulturnom razvoju Herceg-Bosne u drugoj polovini
19. stoljeća djelovao je čitav niz istaknutih kulturnih rad
nika, među koje spada malo poznati i nepravedno zaborav
ljeni pisac pripovijesti iz seoskog života i sakupljač narod
nog blaga pustinjak fra Martin Mikulić. Za razliku od ve
ćine tadanjih pisaca, on je uzimao građu za svoje pripovi
jesti najviše iz usmenog pripovijedanja starih ljudi i zapi
sivao sve što je od njih čuo, tako da se iz njegovih djela
može doznati kakav je bio seski život u zapadnoj Hercego
vini od početka 19. stoljeća.
Kad se govori o njegovim pripovijestima, treba poseb-
. no istaći kako one u sebi kriju bogatu leksiku izvornog
narodnog govora i obilnu folklornu građu ovoga kraja te
da su prožete dubokom narodnom filozofijom. I još nešto.
U njima je sačuvana dokumentirana građa o životu naroda
ovoga kraja pod turskom i austrijskom vladavinom. Među
tim, kao i mnogi kulturni radnici naše prošlosti, tako je i
pustinjak fra Martin Mikulić doživio sudbinu potpunog
zaborava. Razloga za to ima više. Jedan od njih, da tako
kažem, naš nemar prema starijim piscima koji su zaorali
prvu brazdu našeg kulturnog života. te i naše olako kidanje
veza s kulturnom prošlošću. Tome pridonosi i uvriježena
shvaćanje, ako jedan pisac nije bio vrhunski, i ako za
života nije imao veliku reklamu, da nije vrijedan ni spo
mena. Još ako se ima na umu da fra Martin ni u crkvenoj
hijerarhiji nije imao ni provincijalsku ni biskupsku čast,
te da nije bio odlikovan ni od turskog sultana ni od au
strijskog cara, jer je kao seoski župnik bio pravi narodni
čovjek, onda nije čudo, što se o njemu malo pisalo i što se
dopustilo da padne u zaborav.
7.
.1
\
I I
Istina, kad je riječ o ovom zaboravljenom piscu, onda
\.
se može reći da je i on sam donekle pridonio tome zabo
ravu. Po sebi je bio skroman, duboko misaon čovjek, pre
više odan svome pozivu, te mu nije bilo puno stalo ni do
kakve književne slave ni priznanja. To najbolje potvrđu
je činjenica da se nikada nije potpisivao svojim pravim TKO JE PUSTINJAK FRA MARTIN MIKVLić?
imenom kao pisac. Sebe je sam nazivao pustinjakom. i
tako se potpisivao jer je živio kao župnik u tada još zaba
čenim selima, daleko od svakog kulturnog središta.
Ni njegovo župnička zvanje nije mu dopuštalo da se više
posveti književnom radu i da se u njemu usavrši. Zbog
toga njegovo pripovijedalačko djelo nije veliko, ali je za
nas dragocjeno, jer je on prvi naš pisac koji je unio u Rodio se 15. siječnja 1941. u Borajni, selu župe Ružići
kod Ljubuškog. U to doba u Borajni bilo je svega nekoliko
književnost ovaj dio Hercegovine, što se naziva Bekija i
Ljubuška nahija. Tim je žalosnije da fra Martinova djela kuća. Loza Mikulića, od koje je pisac potekao, naziva se
nisu bila nikada pristupačna_ našoj široj javnosti, i zato su još i Ivišići. Oni su doselili iz susjednog sela Ružića. Kad
do danas gotovo ost~la nepoznata. Točno je da su neke je njihov sin Grgo imao 13 godina, primi ga tadanji ružićki
njegove pripovijesti tiskane početkom ovog stoljeća u ta župnik fra !lija Vidošević2 i uputi ga u prvu pismenost.
1859. godine pošalje gd na široki Brijeg, gdje dobi novo
danjim novinama ili posebnim knjižicama, ali se do njih
danas teško ili nikako dolazi, jer ih nema.1 redovnička ime fra Martin.
To me potaklo da se latim ovog posla i da bar donekle Filozofsko-teološki studij svršio je naš fra Martin u
iznesem na vidik kulturno djelovanje ovog zasluž1iog kul Feletri, Padovi; Bologni i Ferari. Nakon završetka nauka
turnog radnika i da objavim njegove glavnije pripovijesti. 1866. vraća se iz Italije na široki Brijeg.
želio bih da one, kao dio naše kulturne baštine, budu pri Njegov portret opisuje profesor fra Pavo Đragičević3
stupačne našim mladim naraštajima, u kojim.a će moći ovako: »Fra. Martin je bio stasa više nego osrednjega, širo
osjetiti svu dražest i toplinu stare materinske riječi i isto kih leđa, glave krupne, lica razmjerna, nosa· prevelika,
dobno doznati kakvim su životom živjeli njihovi pradje očiju vatrenih, finih brkova, kose bujne, u 111.ladosti crne,
dovi. Na kraju moram istaći da sam zato imao i neke pod starost srebrnaste, puti rumene, na potsm.ijeh uvijek
osobne razloge. Prije svega, na to me silila ljubav prema
spreman. Bio je koštunjav, ni po čem debeo. Uvijek je bio
rodnoj grudi, jer je ovaj pisac i po rođenju i po svome
ponešto nagnut. Zdravlja je bio slaba, imao je neku vrstu
službovanju vezan za moje rodno mjesto Ružići. Osim
zaduhe i sušice, bio je slabunjav ali ne bolestan.«5
toga, to je jedini pisac starijih vremena iz ovoga kraja pa
ga ne smijemo zaboraviti. Ja sam još kao dječak od svojih Iz ovog opisa lako se može uočiti kako je fizički bio
suseljana slušao razne anegdote i priče o ovome piscu, više slab i boležljiv, ali je zato bio duhovno jak, energičan,
koje još u ovom kraju nisu potpuno isčezle. I ta me uspo dosljedan i izgrađen značaj. Bio je obdaren urođenim hu
mena obavezuje. Ovim sam želio još jedno: Obilježiti 60- m.oram i pronicljivošću pa je te svoje osobine još više raz
-obljetnicu smrti pustinjaka fra Martina Mikulića, te mu vio izvrsnim poznavanjem antičke filozofije. Odrastao u
na taj način iskazati dužnu zahvalnost i priznanje i tako seljačkoj patrijarhalnoj sredini, školovan u klasična-huma
mu dati pravo mjesto koje mu u zgradi naše kulture pri
pada. nističkom duhu, njegov je duhovni profil u sebi sjedinja
vao oštroumnost hercegovačkog seljaka i solidnu naob
I. A. razbu tadanjeg intelektualca. Posjedovao je za ono doba
8 9
i
široku kulturu, bio je izvrstan poznavalac narodne duše i, njemu, kasnije pokaže da je bila obična varka. U vezi s tim
kao franjevac, prožet pravim redovničkim duhom i iskre rekao mi je danas najstariji hercegovački franjevac, fra
nim rodoljubljem. Tomo Zubac - kako se još uvijek sjeća fra Martinova
!van Miličević,5 književnik iz Mostara, opisuje koliko upozorenja: »Braćo, proučavajte seljake! Koliko sam me
je snažan dojam na njega ostavio fra Martin svojom širo đu njima, a još im nisam ni pod obojak zavirio.«
kom kulturom i nabrazbom: »Put me doveed u čerin, gdje Fra Martin je radio i na buđenju narodne svijesti i u
su me privlačili ostaci iz starih vremena. Mikulić je tu vijek istupao kao pravi rodoljub. Osobito je to pokazao
bio župnik. Razgovorljiv i dovitljiv, znađaše lijepo pripo poslije okupacije Herceg-Bosne 1878. godine, kada je Aust
vijedati o starijim vremenima, o narodu, o narodnom ži rija nastojala podmuklim sredstvima izbrisati hrvatsko
votu, o zajedničkim hrvatskim nadama i očekivanjima. No ime. Tada je iz političkih razloga vršila snažan pritisak na
zanijelo me njegovo poznavanje i latinske kulture i pisaca. franjevce. Fra Martin se nije dao zastrašiti, nego je stao uz
Ovdje, u zabačenom hercegovačkom selu raspravljalo se svoj narod i uporno i nepokolebljivo branio hrvatske na
o Tacitu, Liviju i Ciceronu. Onda sam gutao svaku riječ rone svetinje od austrijskog okupatora. Bio je pravi narod
umnoga, jednostavnog i duhovitog predavača.«6 ni svećenik. Kad je u svibnju 1902. godine odlazio iz Ru- .
Tako naobražen, bio je fra Martin deset godina nas žića, rekao je u svome oproštajnom govoru: »Niti kome
tavnik na Sirakom Brijegu i na Humcu. Tu dužnost obav opraštam, jer me nitko nije uvrijedio, niti od koga oproš
ljao je savjesno i odgovorno. To najbolje svjedoči njegova tenje molim, ejr neznam da sam ikome išta našao učinio.«8
deviza, uzeta iz Ciceronovih djela: »Koju veću obave::.u Iz Ružića je otišao u mirovinu na Siroki Brijeg, gdje
možemo preuzeti od Republike, ako ne, da učimo i pouča je proveo posljednjih deset godina života. Boraveći u sa
vamo mladež.«7 mostanu često je k sebi pozivao stare ljude, razgovarao s
Međutim, fra Martin je najduže vremena proveo kao njima i uvijek ih lijepo pogostio. Vjerovao je da je nerad
seoski župnik, i to 28 godJna: u Mostarskom Gracu, čerinu, izvor svih mana, pa je i kao starac uvijek bio nečim zapos
Humcu, Klobuku i Ružićima. Najduže je župnikovao pod len. često je išao u samostanski voćnjak, radio lakše pos
brdom Maličem u Ružićima, skoro 15 godina. Bio je uda love, obrezivao voćke, kako bi na taj način zaposlio ruke
ljen od većeg središta, bez prometnih veza, u ·župi veoma i osvježio duh.9
prostranoj, u to doba obraslom gustom šumom, mogao se Kao što je skromno i nezapaženo živio, tako je mirno
doista u takvim životnim uvjetima osjećati kao pustinjak. i spokojno - poslije kraće bolesti - umro 27. studenog
To mu, međutim, nije bilo teško podnositi, jer je želio 1912. godine. Prigodom njegove smrti, koliko sam mogao
pomoći svome ·narodu u doba, kad je taj narod bio od doznati, nitko nije napisao nekrolog, samo je »Kršćanksa
svakoga zaboravljen i pripušten samome sebi. Nastojao je obitelj« donijela kratku bilješku o njegovoj smrti.
ne samo dati mu vjersku pouku, nego ga prosvjetiti u sva
kom pogledu i izvući iz mraka neznanja. U dodiru sa selja
cima bio je prijatan- iskren i susretljiv. Posjedovao je uro KNitEVNI RAD
đeni osjećaj takta, tako da je uvijek nastupao s blagošću
i dobrotom. Gdjegod je dopirao, ostavljao je najljepšu us Fra Martin Mikulić pisao je djela na latinskom i hr
pomenu. Upućivao je seljake da na večernjim sjelima uče vatskom jeziku. U dobi od 26 godina napisao je na latin
čitati i pisati, đavao im savjete i bio njihov pravi učitelj skom djelo »Retorica«, neke vrste priručnika za učenike.
u svemu. Djelo je ostalo u rukopisu i čuva se u Franjevačkom sa
Iako je dublje nego itko drugi zavirio u dušu seljaka, mostanu na Humcu.
često je isticao misao Dostojevskog, kako se seljak ne mo Na latinskom jeziku napisao je još dva šematizma.
že nikada potpuno upoznati i kako se, sve što se upozna o Prvi u suradnji s fra Radoslavom Glavašem, koji je izdao
10 11
u Mostaru 1882. godine. Danas je veoma zanimljivo istaći, kušati iznijeti motive, koji su - kako se meni čini
kako se u tome šematizmu okomio na one koji su nasto potakli našeg fra Martina da se uhvati pera i pr,vi započne
jali, poslije okupacije godine 1878„ da se franjevci kao ne pisati o narodnom životu svoga kraja.
korisni i nepoželjni zauvijek uklone iz Herceg-Bosne. Dru Rođen i odgojen u patrijarhalnoj seoskoj sredini u
gi šematizam izišao je u Mostaru 1903. godine. Pisao ga kojoj je živjela duboka tradicija narodne pjesme i pripo
je po naređenju ondašnjeg starješinstva, da se iziđe na vijetke, on je sve to upio u svoju bistru djetinju dušu.
vidjelo s radom hercegovačkih franjevaca od 1.844. godine. Dobro je zapamtio i način govora i sadržaj i ljudsku poru
Tu je prikazao prošlost i razvoj Hercegovačke provincije, ku pripovijedanja starih ljudi iz puka. Kad je otišao u
broj redovnika, broj pučanstva i ostale pojedinosti. To je Italiju, gdje je proširip svoje .duhovne vidike - i kad se
sve pisao zato jer je trebalo nekima dokazivati da su fra povratio kao zreo 'čovjek u domovinu, osjetio je da su na
njevci radili, da rade i da su u buduće sposobni za rad oko pragu nova vremena. Opazio je, kako polako stari oblici
vjerskog i kulturnog života. Oba šematizma nisu još pre života izčezavaju, a za njih je on bio osjećaino vezan. Prvi
vedena na hrvatski jezik, iako bi podaci iz njih bili za valovi civilizacije već su zapljuskivali hercegovačka selo.
nimljivi i široj današnjoj javnosti. Ako se k tome doda, da on opet, kao župnik, veže svoju
Za nas su dakako, mnogo važnija djela koja je fra sudbinu za život na selu, onda se može zaključiti, da je
on te promjene proživljavao bolje od bilo koga. Kako bi
Martin pisao na hrvatskom jeziku. Na žalost, kako sam već
irkeokamoe, okanz sivea nai·j šet an ipkiašed,a p pao tjpe izsbivoago tpograav nimem iomgeunćoem s,a nstiativ ift Pi. vsarečmuveanoa , sopno msee no dnlau čžuijveo tp, isoabtiič oaj eti mi vpjoejraovvaamnaja. iz starih
bibliografiju njegovih književnih radova. Vjerojatno da to Kakav je bio život u hercegovačkom selu od početka
nikome neće poći za rukom, jer· se točno zna, kako je on 19. stoljeća i dalje, fra Martin doznaje od ljudi staroga
mnoge svoje radove nepotpisane slao u neke listove u on kova, staraca sviježeg pamćenja, koje pronalazi u puku, s
dašnjoj Dalmaciji i banskoj Hrvatskoj. njima razgovara, i štogod je od njih čuo o cjelokupnom
nekadašnjem seljačkom životu, on to sve brižljivo zapi
Kad su se pojavile prve novine u Hercegovini, on pos suje. Tako on postaje pripovjedač pojedinih trenutaka iz
taje njihovim suradnikom. Suradivao je u »Glasu Herce dnevnog seoskog života. On ima i književnog dara, što se
govaca«, »Osvitu«, »Radničkoj obrani« i kalendaru »Hrvo najbolje vidi iz njegova stila. U povodu objavljivanja fra
je«. Tada se potpisuje kao »Pustinjak ispod Maliča«, a kas Martinove pripovijesti »Zvonarev teljig« poznati kulturni
nije kao »Pustinjak ispod Borka«.10 radnik i književnik Ljuboje Dlustuš piše: ..» Pustinjaku
pak 'ispod Maliča'« poručujem nek,a ne zakapa svoj kras
Već spomenuti !van Miličević piše kako je fra Martin ni talent nego da i opet podari darom, ovakvim čestim da
pridobio za ·suradnju u Osvitu: »Sastadosmo se u samosta
rom, književnost naroda koji mu je toliko na srcu.«12
nu sazidanom na nekad vlasništvu Alipaše Rizvanbegovića,
koji je Stambul konfiscirao i sultan Abdul Azis carskim Slično za njegove pripovijetke piše H. R. Buerov: »Fra
odpisom od 20. svibnja 1862. godine Barišiću objavi da to Martin Mikulić predavši se svom prirodnom talentu bez
ikakve predhodne pouke u teoriji književnosti, dao 'je ne
sve zemljište poklanja katolicima, da tu sagrade crkve, da
koliko napetih kompozicijskih dotjeranih i· samo mjesti
rovavši u tu svrhu i znatnu novčanu pomoć. Sjedosmo tu mično neujednačenih pripovijesti iz narodnog života. Može
poslije dužeg razgovora učinih juriš na Mikulića i u pola se reći bez pretjerivanja da sp(ldaju među najuspjelije pri
šale i u pola zbilje, zamjerih mu što ne piše, kad ima tako
povijesti iz narodnog života po bogatstvu narodnog izra
dar domišljatog opažanja.«11
žajnog kolorita.«13 Fra Martin je osobito pazio da vjerno
Iako još nitko nije potpuno odgovorio na pitanje zašto pobilježi narodne riječi i izraze što ih seljak upotrebljava
čovjek uopće piše i stvara umjetnička djela, ipak ću po- pri dnevnom radu, tako da je on u svojim pripovijestima
12 13
dao sve osebujnosti narodnog govora u zapadnom dijelu nim crvenim pasom. Starac nosi 1<.lašnjave bijele gaće, pod
Hercegovine. On je smatrao da je najčistiji jezik onaj iz vezane do gljezna, na nogama čarapa nema, nego na pri
vorni, jezik sela. U tome je bio dosljedan, suprotstavlja plet opanke i od kostretine mrke bozavce.« Kad ga fra
jući se oblikovanju onog gradskog jezika koji iz svog rječ Martin pita šta ima, on ironično odgovara: »Imam - kaže
nika izlučuje riječi i izraze iz seoskog života. - na nebu gori, a ovdje ovo vlačine Ahmetbega Zelića iz
Bilo je i takvih kritičara, koji su tvrdili kako fra Mar Mostara, svu sam je maslom i znojem natopio, si~cima
tin sam kuje riječi na jednostavan način i kako su te riječi ozidao i mesom ispreplitao, dok sam ovo gore podgojio la
vještački stvorene. stavice i vrtlenjaka iskrčio.«
U tome se osobito isticao dr Matej Milas. Fra Martin Iz ovog ulomka može se jasno uočiti pod kako je teš
je lijepo odgovorio svim kritičarima da oni nisu ni zavi kim uvjetima živio naš čovjek stoljećima, kako je radio
rili u narod o kojemu on u pripovijestima piše. To su mo za age i begove, pa je upravo čudno kako se mogao bio
gli tvrditi i o~i kritičari koji nisu čitali fra Martnova dje loški održati. Dolaskom Austrije nije se stanje nimalo
la. Naprotv, uvaženi kulturni radnik prof. Hamdija Kre pob9ljšalo. I dalje su age i begovi ostali vlasnici zemlje. K
ševljaković pisao je ovako: »Fra Martin Mikulić, Pustinjak tome Austrija dovodi svoje ljude i postavlja ih za finance
iz Maliča ili Barka, ispisao je više zanimljivih pripovije i žandare, tako da stanje postaje još teže. Negativnu ulogu
sti u kojima prikazuje život u Hercegovini. Jezk mu je pre stranaca upoznajemo iz pričanja lvana Jurčića, kako je
krasan.«14
financ došao u njegovu kuću i optužio ga bez ikakvih do
Koliko je fra Martin pridavao važnosti jeziku, može kaza, da je pekao rakiju od kadulje i da je pušio duhan.
se zaključiti iz toga, što je napisao i jedno djelo pod nas Kad je financ sastavljao zapisnik, vidilo se da slabo poz
lovom »Drveni strojevi« u kojemu je duhovito i iscrpno naje naš jezik. Tada nastaje jedan komičan prizor: Budući
obradio nazive za sva oruđa što ih seljak upotrebljava pri da se Jurčić nije znao potpisati, on počinje tražiti .raboš,
težačkom radu. To djelo poslana je Matici Hrvatskoj u ali strani financ, misleći da se želi s njime fizički obra
Zagreb, ali nije nikada objavljena nego se po svoj prilici čunati, pobježe od straha, bez potpisanog zapisnika.
izgubil9.15
!van Jurčić, samac i neženja, ispričat će piscu; prigo
Posebnu pozornost privlače dvije fra Martinove naj dom njihovih čestih susreta, čitav svoj život, od ro,tenja
uspjelije pripovijesti: »Djevac od devedet godina« i » Vitin do smrti, kada će ga fra Martin kao župnik dopratiti do
ski lovac«. U njima je pisac ocrtao našeg čovjeka onakvog hladnog groba na ružićko groblje Radmilovac. Veoma je
kakav on i jest, njegovu filozofiju koja u sebi sadrži nešto zanimljivo kako samac priča o svom rođenju, što je doz
jednostavno ali i nešto nedokučivo. Veoma je izvoran i nao od svoje majke, koja ga je rodila u brdu Maliču, dok
zanimljiv lik Ivana Jurčića, samca i neženje, s kojim se je čuvala ovce, i u jačermi ga donijela s bremenom ..d rva.
gfraa uM parritipno vuipjeosztni a»oD djeovka cj eo db iod ežvuepdneiske t ug oRduižniać«i.m !av ai nd ajoe Dalje on priča, kako je proveo mladost čuvajući stoku,
čovjek iz puka, koji je na svojim plećima prenio gotovo igrajući razne igre, te kako je počinio razna junaštva, čim
sve događaje uzburkanog 19. stoljeća. Upravo nam taj lik se hranio i slično. Zanimljivo je kako je pobjegao iz utvič
govori kako je naš narod živio pod turskom vladavinom i kog rata,16 kad mu je bilo 23 godine: »Da ti ne budem
austrijskom okupacijom. utekao, danas bi od mene Vitinjani lonce pravili.« On fra
Martinu objašnjava veoma uvjerljivo zašto se nije nikada
U početku pripovijesti fra Martin veoma slikovito opi
ženio. Dok je bilo pravo vrijeme za to, on nije ozbiljno o
suje samčevu staru kućicu, ambijent gdje se ona nalazi,
pokućstvo u njoj, a zatim i njezinog bijednog vlasnika: tome mislilo, tijekom vremena stekao je golemo životno
»Na glavi mu crvena kapa, omotana crvenim · šalom, na iskustvo naučio sve na tuđim bračnim nesrećama, pa je
leđima suknenq. jačerma, po kojoj košulja stegnuta struč- s.toga odlučio da se nikada ne ženi.
14 15
Ali s~e to Jurčić priča sa stanovitom mjerom humora, uz pollloć svoga kuma Nikole Borasa i otišao u Basnu s
dok u pozadini toga kazivanja stoji njegovo srce bez uzbu njime u trgovinu. Negdje između Kreševa i Lepenice rodio
đenja, mireći se potpuno sa svojom sudbinom. On je čov se Ivanu sin Stjepan, kasnije prozvan Levan. Nakon neko
jek, primitivan seljak, odrastao u jednom zabačenom i liko godina života u Visokom vratiše se u Vitinu, a n]ihoya.
zaboravljenom svijetu, i koji je stalno živio u bijedi i os kolibica bijaše potpuno srušena. Nastaniše se u jednoj
kudici. Oslonac nalazi u svakodnevnom go.spodarskom ra pećini dok ne ozidaše ponovno kolibicu i ,opet se u nju
du, u razumijevanju svoje sredine i u dubokoj religiozno smjestiše. Kako je Stjepan rasta.o, sve se više usavršavao
sti, tako da mirno i spokojno ispija i posljednju čašu svo u lovu, i to mu je bilo glavno zanimanje. živio je na vodi
ga gorkog života i smiren umire. i kopnu. Neprekidno je lovio u rijeci Trebižatu, a znao je
Pisac slikovito uspoređuje prolaznost ljudskog života često odlutati i Neretvom do Jablanice. Išao je bos; tabani
s promjenom prirode u pojedinim godišnjim dobima: su mu bili tako debeli, da bi sve na njima· križao duhan
»Kad vidim.o u proljeće jasenova glatko lišće i kitno miri za lulu. Pisac je pratio sudbinu svoga junaka i onda kad je
sava bosilje, misleći da će dugo onako ostati, nu ljeti i napustio Klobuk i došao pod brdo Malič u Ružiće. Nakon
jedno i drugo odvrdnuv, daje nam bar nade dugoga života, 11 godina Levan. odlazi u Ružiće, da posjeti svog prijatelja
tim većma kad jesen zarumeni, kao da se pomladi i mla župnika i da mu ispriča svoje lovačke doživljaje.
denačka mu krvca plane u bujna veselo lice. No !cad kobni U pripovijesti ima mnogo folklornih slika, kao što su
mjesec listopad i njegov nastupnik smrtonosni studeni sve opisi svadbenih običaja, seoskih sijela, guslarskih pjesa
lišće na crnu zemlju svede i jaki vjetrovi bosilje po svijetu ma, svirke dipala, kao i razne mlađarske igre. Iz. djela se·
raznesu, vidimo prijevaru, te da nam ostaše mile nade može doznati o životu ovoga kraja s obiljem životne grnđe
puste.« i istinitih podataka, osobito. iz života naroda za turske vla
Pisac .se nije ograničio na sudbinu glavnoga junaka, davine.
već je slikajući njegov život prikazao i seoski društveni Možda se iz svih njegovih radova izdvaja »Zvona
ambijent kroz koji je prolazio. Vjerno su prikazana na re v te l ji g «, u kojem je fra Martin prikazao· sebe kao
rodna vjerovanja. i tumačenja raznih prirodnih pojava., obi župnika. Naslov ove pripovijest.i dat je u simboličkom
čaji u svim prigoda.ma života, posebno pri ukopu. Treba značenju. Teljig se nalazi na vratu i o njemu visi zvono.
istaći još jednu važnu pojedinost koju saznajemo iz ove To je župnički jaram, a zvonar je sam župnik, duhovni
pripovijesti: Pružanje žilavog otpora naroda svemu ono vođa i pastir. Pisac pustinjak i njegov prijatelj župnik
me, što dolazi kao novo, držeći se uporno staroga na što j'ranjevac vjerojatno su iste osobe. Oni su obrazavani . i
je navikao i misleći da je to bolje od onoga što dolazi. umni ljudi. Njima je jasno u kakvim. prilikama žive on.i
»Viti n s ki lov a c « je pripovijest u kojoj je pisac i njihov narod i koliko je velika razlika između onoga što
još dublje i šire zahvatio život naroda u Ljubuškoj nahiji. oni pričaju i onoga što se istodobno u evropskoj literaturi
U središtu radnje ove pripovijesti nalazi se izvoran i jak piše. Zasluga je fra Martina Mikulića kao pisca baš u tome,
lik čudnovatog lovca, lutalice i beskućnika Stjepana Bora što on taj zaboravljeni svijet iznosi na povdinu onakav ka
sa prozvanog Levan. Pisac svoje poznanstvo s njim opisuje kav jest i to na jedan tako uvjerljiv i neposredan način.
ovako: »Kroz devet godina, što sam u Klobuku, s desnu Sve je to kazan.o iskreno i neusiljeno, priprosto a opet iz
stranu ubave rijeke na pokori bio i svaki da svijet u meni svakog retka izbija dah istinskog osjećanja; svaka riječ
»pasje maslo<< meo, imao sam zgodu upoznati se s lovcem je stanac kamen što ga ne može uzdrmati ni najmanja
Stjepanom. i njegovim životom tvrđim od kamena.« sum.nja u vjernost prikaza. A o čemu nam on govori?·
Stjepan je sin Jvana Borasa - šaldana, koji je bio Opisuje svoju mukotrpnu službu duhovnog pastira,
najsiromašniji čovjek u Vitini. živio je u vitinskom brdu duboko je vezan za život naroda, kojega isto toliko poznaje
u jednoj kolibici i hranio se onim što bi ulovio. Oženio s·e koliko i voli. Težak život naroda opisuje ovako: »Cijele
16 17
sedmice kamenje obija, krševitom se zemljom 'rve', sunce samih krajolika, ne ulazeći dublje u njegove probleme i
ga peče i pali, suhotinja ubija. No kad svane nedjeljni ned_ostatke i namjerno izbjegavajući da kažu bilo što ne
gatn::;_.
počinak, naš ti čovjek strese sa sebe prašinu, svježom.
hladnom bristricom, izmije glibuštinu, umah mu se na . »Valja dosta varićaka solce pozobati i mrvica crnoga
licu pokaže bijelilo kao u sočna drveta ispod kore i pro hl1epca s narodom pojesti, dok ga i da ga barem donekle
šaravši ga rumenilom te ti izgleda kao kakav gospodičić, upoznaš.« Govoreći o svojoj službi, koju je vršio neprekid·
koji se s raskošnih kupališta u veselo društvo povraća. Li no 25 godina, pisac iznosi, da je ona u očima naroda veo
jepa je ta ljudska ruda, neoskvrljena narodna krv.« · m_a laka i unosna, ali je u stvari najteža pod svodom nebes
Nakon tako vjernog opisa borbe naroda za opstanak ~tm. Jednom mu je. »sulud« župljanin rekao:. »Lako je tebi,
i njegova žilavog otpora prema svim nedaćama, on ističe, imaš dosta kmeta i novaca, tuđ.u muku jedeš, tebe općina
kako vidimo i njegove kvalitete veoma zdrave i sposobne hrani.«. Ali vto n~je tak~, jer župnik navodi, kako je poslije
15 godina zupnikovan1a došao u takvu materijalnu nepri
naravi.
~iku, .da nye .imao cigloga novčića da kupi dvije šivotke
Iako je nivo naobrazbe tih ljudi vrlo nizak, jer ih je
igle i svezan1 konca te da zakrpi na koljenima propale
golema većina potpuno nepismena, pisac iznosi njihove hlače. Stanovao je u običnoj kolibici u blizini jedne pećine
moralne osobine, koje su pozitivnije od osobina obrazova
pod brdom Maličem u Ružićima. tupa mu je zauzimala
nih ljudi: »l svim ovima i drugima sva naobrazba je na
opseg od 50 kilometara, te bi je čvrst jahač na dobru
ravna uopće: poštenje, čestitost, pristojnost, ćudorednost, konju mogao obići za deset sati. Pod takvim uvjetima teš
plemenitost, srce, izvanredna uljudnost, obzirnost, ustru
ko je bilo biti župnik i ugoditi svakom pojedinom žup
čavanje i slcromnost. Stariji se poštuju, mlađi se ne oma Z1anznu.
lovažavaju. O lijepa narodna uljudba! Ne ćeš ti nikada
učiniti ono, što više puta počinja umjetna naobrazba.« »Evo me petnaest dana niti sam se obrijao, niti nokata
ocj.rezao, a malo kad i umio. Ne izuvam se, ne raspasujem
Zar se ne bi moglo reći kako taj narod kojega fra Mar
se, ne presvlačim se, postao sr sličan tebi u pokori, ma
tin opisuje živi u krajnjoj bijedi i neimaštini, često gladu
k~r bilo na silu. Ovakve ugounosti uživam trideset pet go
je, bori se s kamenom, ali opet u njegovoj naravi, u nje
dina, od kako rekoh služiti ili bolje sužnjevati s kamenom
govom moralu i svijesti duboko su usađeni nazori jednog
kamenitoj Hercegovini. Kroz cijelo to vrijeme nepres
poštenog, postojanog i ljudskog shvaćanja života. Ali fra
tano do danas, više na žrtveniku nego za stolom više u
Martin proročanski naslućuje kako će civilizacija donijeti
ispovjedaonici nego U· postelji, više se puta raskrivio i
materijalni napredak, ali će istodobno razoriti nešto od na
zaplakao, nego nasmijao i zapjevao.«
ravne dobrote u čovjeku i prouzrokovati moralnu krizu u
njemu, odnoseći mu često mnoge duhovne vrednote u za _Nije pis~c. pri toj tegobi ni bez humora, kad opisuje
mjenu za materijalno obilje. svo1e dozivl1a1e u mukotrpnoj službi. Ti su mu opisi iz
vanredne dramske snage, uvjerljivi i istiniti: »U trideset
Kao dpbar poznavalac narodne duše, iako je volio
selo i svojim mentalitetom bio vezan za njega, to ga ni i pet godina života, udarajući glavom o prage i grede, više
sam na njoj imao žvaraca, nego sam na dar stekao siraca.«
malo ne spriječava da iznese i neke negativne strane ži
vota na selu. Tako on kritizira praznovjerje i razna narod Moglo bi se navesti još odlomaka iz kojih bi se jasno
na vjerovanja, negativno govori o nošnji, i neslozi među uočilo kako je zaista teško i mrkotrpno bilo biti župnikom
ljudima. Njemu je cilj da iznese pravu istinu. Zbog toga u ~o do~a. ~ostalom to će čitalac doznati iz same pripovije
on zamjera mnogim piscima koji su skloni idealizirati život sti. telio bih posebno skrenuti pozornost našim mladim
jednog naroda ili kraja na temelju površnog promatranja svećenicima, da pročitaju ovo malo djelce iz kojeg će doz-
18 19
