Table Of ContentJOSIP CAZI
PRVA
RADNIČKA DRUŠTVA
u
HRVATSKOJ
Samostalni ekonomski i politički istupi
(1860-1880)
Izdao:
SAVEZ SINDIKATA JUGOSLAVIJE - REPUBLIČKO VIJEĆE ZA HRVATSKU
Materijali i dokumentacije korišteni u ovoj knjizi nalaze se
u Državnom arhivu Zagreb i Rijeka, Arhivu grada Zagreba,
Gradskom arhivu Varaždina i Sveučilišnoj biblioteci Zagreb.
Na sabiranju grade surađivala je drugarica Cvetka Knapić,
član Komisije Republičkog vijeća iSSJ za Hrvatsku za sabi
ranje grade za povijest sindikalnog pokreta u Hrvatskoj.
Statističke podatke dao je Zavod za statistiku NR Hrvatske.
Materijalna sredstva za izdavanje knjige dalo je Kotarsko
sindikalno vijeće Zagreb
Štamparija »Prosvjeta«, Zagreb, Preradovićeva 21
POKUŠAJ STVARANJA PRVOG RADNIČKOG DRUŠTVA
U HRVATSKOJ 1869. GODINE
MJESTO I VRIJEME U KOJEM POČINJE POVIJEST
RADNIČKOG POKRETA U HRVATSKOJ
U rujnu 1869. godine došlo je do prvog samostalnog društvenog
istupa zagrebačkih radnika. U stanovitom smislu taj je istup pred
stavljao međašni kamen između starog cehovskog duha, starih
cehovskih shvaćanja formi udruživanja i aktivnosti zagrebačkih i
hrvatskih radnika, te njihove težnje da se udruže i stvore takvu
organizaciju, koja bi ih vodila novim putovima i novim oblicima
borbe i vlastitog razvitka. Zagreb je bio kolijevka tog pokreta. U to
se vrijeme već afirmirao sa sjevernom Hrvatskom kao nacionalni,
ekonomski, politički i kulturni centar. Zato je prirodno da je postao
žarištem radničkog pokreta.
Historija radničkog pokreta u Hrvatskoj počinje na završetku
prvog perioda povijesti marksizma, u periodu koji traje od pariške
revolucije 1848. godine do Pariške komune 1871. godine. Lenjin je
taj period označio kao period nemira i revolucija. Njegovo se značenje
sastoji naročito u tome, što je marksizam (učenje o historijskom
materijalizmu, učenje o višku vrijednosti i učenje o klasnoj borbi)
kao naučna teorija revolucionarne borbe proletarijata u vatri revo
lucije potvrdio svoju ispravnost. Teorija komunizma u tom vremenu
počela se spajati s masovnim radničkim pokretom.
NA PRIJELAZU IZ MANUFAKTURE NA INDUSTRIJU
Dok je 1871. godina u Francuskoj bila godina prve proleterske
diktature, u to su vrijeme za hrvatske radnike dolazile i prve godine
političkog buđenja i samostalnih političkih i ekonomskih istupa.
Hrvatska se privredno nalazila na prijelazu iz manufakture u mašin-
sku industriju, koja već osvaja teren.
Kapitalistička proizvodnja — govorio je Marks — počinje ustvari
od onog momenta kad jedan isti individualni kapital upošljava
5
istovremeno veći broj radnika. Dakle, proces rada proširuje svoje
razmjere i dostavlja proizvod u velikoj količini. Djelovanje velikog
broja radnika u jedno isto vrijeme i na jednom istom mjestu (ili ako
hoćete na jednom i istom polju rada) radi proizvodnje jedne iste
vrste robe pod komandom jednog kapitaliste predstavlja historijsku
i logičnu polaznu točku kapitalističke proizvodnje. U pogledu samog
načina proizvodnje manufaktura se u svojim počecima razlikuje od
esnafske zanatske radinosti jedino većim brojem radnika zaposlenih
od strane istog kapitala. Radionica esnafskog majstora samo se pro
širila. (Usporedi: Marks »Kapital«, I., str. 255, »Kultura«, 1947.).
Baš ova polazna točka kapitalizma vidjela se naročito u sitnoj
proizvodnji Hrvatske polovicom XIX. stoljeća. Razlika između kapi
talističke radionice i radionice sitnog proizvođača sastoji se u početku
samo u broju istovremeno uposlenih radnika. Stoga su prva kapita
listička poduzeća u Hrvatskoj, tako reći, nestajala u moru sitnih
radionica. Međutim, upotreba velikog broja radnika na jednom mjestu
dovodi do bitnih promjena u samoj proizvodnji, do postepenog pre
obražaja proizvodnje. Ranije velike razlike u pogledu jačine, vještine,
iskustva, koje su vladale među radnicima u zajedničkoj radionici,
vremenom se gube. Proizvodnja robe sve se više razvija. Povećava
se produktivnost rada. Uvodi se plansko djelovanje i plansko ruko
vođenje. U većoj se mjeri iskorištavaju građevine, magazini, alati,
proces proizvodnje organizira se racionalnije, što dovodi do pojefti-
njavanja proizvodnje. Krupnije radionice, koje predstavljaju prijelaz
na viši oblik industrije, imaju i drugih prednosti nego one sitne.
Vlasnik radionice brine se sve više za trgovačko-poduzetnički posao.
U radionici poslovođa kontrolira posao umjesto njega, ili to čini
postavljeni majstor. Tako se u Hrvatskoj, najprije u gradovima
Zagrebu, Rijeci, Osijeku i drugdje, stvorio tip kapitalističkih radionica
zasnovanih na istoj ručnoj tehnici kao što je bila u zanatskoj radio
nici. Razlika između radnika zaposlenih u kapitalističkoj radionici
i radnika zaposlenih u zanatskoj radionici sastojala se u tome, što
radnici u kapitalističkoj radionici ne koriste više svoja sredstva za
proizvodnju i što se u odnosu prema svom poslodavcu nalaze u posve
najamnom odnosu. Razlika između zanatlijske radionice i kapitali
stičke sastojala se, pored navedenog, i u tome, što je zanatska radio
nica počivala na rasparčavanju i uzajamnom izoliranju poduzeća, na
samostalnosti mnogih malih robnih proizvođača, a kapitalistička
radionica počivala je na ujedinjavanju radova, na zajedničkoj proiz
vodnji, na kooperaciji većeg broja radnika pod komandom kapitaliste.
Koncem XVIII. i početkom XIX. stoljeća u Hrvatskoj već nala
zimo velik broj krupnih manufakturnih poduzeća, i to kako u rudar
stvu, brodogradnji, građevnoj djelatnosti, tako i u preradi drva i
prehrambenoj djelatnosti. Postoji, na primjer, 28 rudarskih i meta-
lurgijskih poduzeća manufakturne proizvodnje, 77 drvnih poduzeća,
36 raznih brodogradilišta na moru i rijekama, zatim 38 tekstilnih
6
poduzeća i svilana, velik broj pivovara, tvornica duhana, ciglana i
slično, tako da se može reći da je u Hrvatskoj bilo preko 400 raznih
manufakturnih poduzeća. Najveći broj manufakturnih poduzeća bio
je smješten na Rijeci, zatim u Osijeku, Zagrebu, Karlovcu i Vara
ždinu. Manufakturna proizvodnja u Hrvatskoj bila je vezana i za
kućnu radinost i seoski obrt. Kako je unutrašnje tržište Hrvatske
bilo nerazvijeno, manufakturna se poduzeća orijentiraju pretežno na
izvoz iz Hrvatske. S manufakturom počinje tu i tamo upotreba
mašina, međutim, one u Hrvatskoj prvom polovicom XIX. stoljeća
još ne stvaraju posebnu epohu industrijske proizvodnje, ali su već
bile vjesnici mašinizirane industrije. Iako su u Austro-Ugarskoj vla
dali feudalni odnosi i cehovi, koji su sputavali razvoj manufakture,
ipak je apsolutistička monarhija Habsburgovaca posebnim privile
gij ama omogućavala i gurala na razvitak manufakturnih poduzeća.
Tek Josip II., koji je 1783. godine ukidao u austrijskim zemljama
cehove i dopustio slobodu obrta, stvara povoljne uvjete za razvoj
manufakture. Međutim, poslije francuske revolucije dvor je, bojeći
se da se razvijanjem kapitalističkih poduzeća ne stvore uvjeti za
revolucije u Austro-Ugarskoj, ukinuo te slobode. Tek je obrtnički red
od 1859. godine otklonio sve ograde, koje su sputavale širenje kapi
talističkog načina proizvodnje.
U doba kad u Hrvatskoj počinje radnički pokret, već je na nje
nom teritoriju bilo smješteno tridesetak poduzeća na parni pogon,
i to na Rijeci, u Čakovcu, u Gorskom Kotaru, u Varaždinu i Zagrebu,
zatim u Osijeku, Virovitici, Vukovaru, Nuštru. To su bile uglavnom
tvornice papira, duhana, strojeva, pilane, šećerane, tvornica žigica,
te rudnici.
Manufaktura kao vladajući oblik proizvodnje vladala je u Engle
skoj do zadnjih decenija 18. stoljeća, a u drugim zapadnim zemljama
do početka i prvih decenija 19. stoljeća. U ostalim dijelovima Evrope
(Austrougarska, Rusija i t. d.) manufaktura je vladajući i karakteri
stičan način proizvodnje čak do prve polovice 19. vijeka. To vremen
sko razdoblje vrijedi i za Hrvatsku, tim prije što je ona u sklopu
zemalja austrougarske monarhije sačinjavala privredno zaostalu
zemlju.
Kad je početkom XIX. stoljeća došlo do ubrzanog rasta proiz
vodnih snaga na kapitalističkoj bazi, do industrijske revolucije u
zapadnoj Evropi, kapitalizam je bio vladajući oblik jedino u Engle
skoj. Tek drugom polovicom XIX. stoljeća dolazi do kapitalističke
ekspanzije naročito industrijskog razvitka u čitavom svijetu. Od 1860.
do 1913. godine ukupna svjetska industrijska proizvodnja porasla je
za više od sedam puta, a od 1870. do 1913. ona se upetorostručila. U
tom gigantskom porastu svjetske proizvodnje dolazilo je i do nepre
kidnog povećanja broja industrijskih radnika. Ako se uzme kao točna
tvrdnja da su do 1860. godine svijetom prevladavali pretkapitalistički
7
oblici proizvodnje i da je svega 10% ljudi u svijetu proizvodilo u
okvirima kapitalističkog načina proizvodnje, onda Hrvatska ne spada
ni u taj svjetski prosjek.
POJAVA PROLETARIJATA
Ako se pođe od toga da je u Hrvatskoj period industrijskog kapi
talizma počeo drugom polovicom XIX. stoljeća, onda i stvaranje
modernog industrijskog proletarijata, koji se rađao svugdje zajedno
s razvojem kapitalizma, odgovara historijskom razvitku kapitalizma
u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je 1857. godine bilo svega 7.832 zanatskih,
manufakturnih i industrijskih radnika, 20.168 nadničara i 25.802
slugu, odnosno ukupno 53.802 najamnih radnika. Prema tome, broj
najamnih radnika nije bio viši od 5,7% stanovništva. Ove brojke
pokazuju da najveći dio najamnih radnika Hrvatske (48%) čine sluge,
koji, iako siromašni i bez vlasništva, zbog svog položaja nisu mogli
postati nosioci borbe protiv kapitalističkog eksploatatora i ugnjetača.
Ni nadničari nisu mogli biti nosioci te borbe, iako broj nadničara u
odnosu na ukupan broj najamnih radnika iznosi 37%. Nosioci rad
ničkog pokreta mogli su da budu radnici zanatskih radionica, manu
fakturnih poduzeća i tvornica, pomoćnici (kalfe) i proleteri, kod kojih
se javlja zbog jednakih uvjeta rada osjećaj solidarnosti i potreba
organiziranja radi otpora protiv eksploatacije i lakše borbe protiv
kapitalista i kapitalističkog poretka. Takvih radnika bilo je 15% od
ukupnog broja zaposlenih radnika. Iako sami uvjeti kapitalističke
eksploatacije stvaraju materijalne uvjete i socijalističke snage, neop
hodne za organiziranu borbu protiv vladajućih klasa kapitalističkog
društva, ipak radnička klasa nije odmah došla do svijesti da je samo
stalna klasa sa svojim naročitim interesima, od kojih je najveći
interes uništenje kapitalizma. Ona sama nije došla čak ni do svijesti
da je baš ona najsposobnija da ostvari taj zadatak.
PRVOBITNI OBLICI KLASNOG FORMIRANJA
U procesu svog razvitka radnička klasa prolazi razne faze svog
klasnog formiranja. Iako su radnici počeli borbu s kapitalom od onog
dana otkad su postali, ta je borba bila neorganizirana, stihijska, u
vidu istupanja pojedinih grupa radi povećanja zarade, poboljšavanja
uvjeta rada, protiv globa i t. d. Takvih početnih oblika borbe bilo je
dovoljno i u Hrvatskoj. Bježanje s posla zbog slabih uvjeta rada,
pobune radnika, masovne krađe, razbijanja i paljenja poslovnih obje
kata zbog mržnje ili osvete zbog neisplaćenih nadnica i drugih šika-
nacija. Takvih pokreta, koji ukazuju na klasnu nedozrelost proleta
rijata, imali smo u Hrvatskoj krajem XVIII. i početkom XIX. sto
