O GLOBALIZACIJI JOŠ JEDNOM Uvod

20 Pages·2005·0.19 MB·Croatian

by  Dejan Pajic

Džemal HATIBOVIĆ1
UDK 339.97
Biblid 0025-8555,54(2002)
Vol. LIV, br. 1-2, pp. 28-47
Izvorni naučni rad
April 2002.

O GLOBALIZACIJI JOŠ JEDNOM

ABSTRACT

Globalisation is today one of the most frequently used (or
misused) and the least precisely defined notions, whether taken as a usual
term or as a euphemism. It is often a subject of the apologies it does not
deserve or a subject of completely inapposite critics. Many people think it
to be something new, though it is almost old as a human race! It is often
related to only one sphere – mostly to economy – although it is present in
almost all fields. Completely opposite processes are developing
simultaneously or alternately. Globalisation is a process with a large
number of multiple, far-reaching and important implications. If our goal is
to create a more humane and wealthier world it should be under a keen
scrutiny of analysts, concludes the author.

Uvod

Svaka kvantitativna semantička analiza mas medija, članaka i knjiga
(i to ne samo u oblasti društvenih nauka!) pokazala bi da je u novije vrijeme
globalizacija jedan od najčešće korišćenih izraza – nekada u smislu procesa
koji donosi sreću svima, a nekada kao bauka koji kruži svijetom i koji je
izvor mnogih, ili čak, svih zala! Mnogi o globalizaciji pišu, a da i ne
pokušavaju da je definišu pa se vrlo često dešava da se kao predmet
razmatranja javljaju i procesi koji sa globalizacijom imaju malo veze. U
redovima koji slijede pokušaćemo prvo da definišemo globalizaciju uopšte, a

1 Dr Džemal Hatibović, naučni savetnik u Institutu za međunarodnu politiku i privredu,
Beograd.
28
MP 1-2, 2002 - Globalizacija, tržište, Evropska zajednica
(str. 28-47)

onda ekonomsku globalizaciju. Ovoj drugoj, zatim, posvetićemo najviše
pažnje, jer je upravo ona glavni predmet ovog rada.

Globalizacija uopšte

Od onih autora koji su pokušali da jasno definišu globalizaciju uopšte
pomenimo trojicu istaknutijih. Prvi je Samuel S. Kim koji kaže: "…definišem
globalizaciju kao seriju složenih, nezavisnih ili povezanih procesa kojima se
šire, intenzifikuju i ubrzavaju svjetske međuveze u svim oblastima ljudskih
odnosa i transakcija – ekonomskih, socijalnih, kulturnih, životnosredinskih,
političkih, diplomatskih i bezbjednosnih – tako da događaji, odluke i
djelovanja u jednom dijelu svijeta odmah imaju posljedice za pojedince,
grupe i države u drugim dijelovima svijeta."2
Jedan drugi poznati stručnjak za pitanja globalizacije, Entoni Gidens
pak kaže: "Globalizacija se tako može definisati kao intenzifikacija
društvenih odnosa na svetskom planu, koja povezuje udaljena mesta na takav
način da lokalna zbivanja uobličavaju događaji koji su se odigrali
kilometrima daleko i vice versa.”3 Zanimljivu definiciju nudi nam i Urlih Bek
koji piše: "Globalizacija znači iskustveno dostupno nestajanje granica
svakodnevnog djelovanja u raznim dimenzijama privrede, informisanja,
ekologije, tehnike… nešto što iskustvenom prinudom elementarno mijenja
svakodnevnicu i sve prisiljava na prilagođavanja i odgovore. Novac,
tehnologija, roba, informacije, otrovi 'prekoračuju' granice kao da i ne
postoje. Čak i stvari, osobe i ideje koje bi vlade rado držale izvan zemlje
(droge, ilegalni imigranti, kritike povreda ljudskih prava) pronalaze svoj put.
Tako shvaćena, globalizacija znači: ukidanje udaljenosti, uključivanje u često
neželjene, neshvatljive transnacionalne životne oblike – ili, definisano s
osloncem na Entoni Gidensa – djelovanje i (zajednički) život kroz i preko
udaljenosti (prividno razdvojenih svjetova nacionalnih država, religija,
regiona, kontinenata)."4
Naša pak definicija mogla bi da glasi, na primjer, ovako: globalizacija
uopšte je splet svih procesa kojima se povezuju pojedinci, skupine,
organizacije, ustanove, kompanije, narodi, regioni, države i civilizacije, koji
su odvijaju u raznim oblastima i vremenima i različitim brzinama i koji su
imali ili imaju tendenciju da obuhvate cio svijet, kao i širenje i intenzifikacija
onih procesa koji su već obuhvatili cijeli svijet. Ili ovako: globalizacija
uopšte je proces u kome nešto što je lokalno, na primjer, nešto što je

2 "Asian Perspective", Vol. 23, No. 4, 1999, p. 17.
3 Entoni Gidens, Posledice modernosti, Beograd, 1998, p. 69.
4 Urlich Back, Vas ist Globalisierung?, Frankfurt a/M, 1998, pp. 44-45.
29
MP 1-2, 2002 - Globalizacija, tržište, Evropska zajednica
(str. 28-47)

nacionalno ili regionalno postaje globalno, ili, nešto što je već postalo
globalno, nastavlja da raste i dobija na značaju i ulozi.
Ustvari, globalizacija je jedan relativno nov izraz za neke stare
procese koji su se ranije samo drugačije nazivali. Tako na primjer, kao
sinonime za globalizaciju mogli bismo pomenuti "mondijalizaciju",
"globalnu integraciju", "univerzalizaciju" i "internacionalizaciju",
"transnacionalizaciju" i "vesternizaciju bez granica.”
Kao procesi suprotni globalizaciji mogli bi se pomenuti:
"lokalizacija", "izolacija", "feudalizacija", "dezintegracija", "fragmentacija",
"polarizacija", "raspad", "balkanizacija", "ksenofobija", "nacionalizam",
"šovinizam" itd.
Globalizovati se može nešto što je univerzalno priznato kao dobro ili
kao superiorno (naučna saznanja, kvalitetne tehnologije, lijekovi itd.), ali i
nešto što je univerzalno priznato kao zlo (zarazne bolesti, droga, zagađivanje
atmosfere) ili nešto što je inferiorno u bilo kojoj oblasti. Globalizovati se
može i nešto što je za jedne dobro, a za druge loše (neki kulturni obrasci,
tradicije, načini života, sistemi vrijednosti itd.). Prirodna je težnja čovjeka da
nastoji da globalizuje dobro, a lokalizuje zlo, ali je činjenica da se u
savremenom svijetu odvijaju sve ubrzaniji procesi globalizacije i dobra i zla,
i superiornog i inferiornog, i onog što koristi jednima, a škodi drugima.
Mnogi autori globalizaciju svode na procese koji se odvijaju u
svjetskoj privredi, a vremenski je smještaju u razdoblje od sredine
sedamdesetih, ili, čak, od sredine osamdesetih godina. Globalizacija se
međutim odvija u mnoštvu oblasti, a prva globalizacija desila se vrlo, vrlo
davno – u praskozorje ljudske praistorije i odvijala se vrlo dugo. Ako je
naime tačna teza da se ljudska vrsta prvo pojavila na jednom mjestu tj. u
jednom regionu (Africi?) i da se onda u talasima migracija raširila na još pet
kontinenata, onda prvu globalizaciju u istoriji ljudskog rada predstavljaju
upravo te migracije. Prva globalizacija dakle, bila je demografska.
Globalizacije u svim ostalim oblastima (koje su djelo čovjeka) relativno su
novijeg datuma.
Druga u istoriji, a prva među novijim bila je saobraćajna
globalizacija, a do nje je došlo kada je pronađeno plovilo koje je moglo
ostvariti dugu plovidbu – veliki jedrenjak. Saobraćajna globalizacija
omogućila je globalizacije u cijelom nizu drugih oblasti – trgovini, kulturi,
tehnologiji, ali, takođe, i globalizaciju mnogih zaraznih bolesti! Slijedeći
značajan korak predstavljala je globalizacija u komunikacijama koju je
omogućio pronalazak telegrafa, a kasnije: radia, telefona, televizije i
kompjutera koji su istovremeno značili i informatičku globalizaciju. Danas
smo blizu mogućnosti da sva znanja, tj. sve informacije (koje nisu strogo
povjerljive prirode) postanu dostupne svakom čovjeku, u svako doba dana i
30
MP 1-2, 2002 - Globalizacija, tržište, Evropska zajednica
(str. 28-47)

noći i u svakom kutku naše planete. Približili smo se dakle globalizaciji
ključnog elementa bogatstva – znanja i informacija. Ova najnovija faza u
informatičko-komunikacijskoj revoluciji koja planetu pretvara u globalni
grad donosi dvije mogućnosti – još bržeg povećavanja svih jazova među
ljudima, nacijama i državama ukoliko jedni shvate, a drugi ignorišu
mogućnosti koje pruža informatičko-komunikaciona revolucija, ali i njihovog
brzog prevazilaženja ukoliko svi shvate i iskoriste te mogućnosti!

Ekonomska globalizacija

Ekonomska globalizacija je proces rasta međunarodnih tokova roba,
usluga, kapitala i ljudi (i sa njima neizbježno i tehnologije), a danas, još i
proces globalizacije tržišne privrede, tj. širenja kapitalizma na one sfere i one
zemlje u kojima još uvijek nije dominantan sistem.
Svjetska privreda naime, već vijekovima nije prost zbir nacionalnih i
regionalnih ekonomija, već lanac, nekad i negdje manje, a nekad i negdje
više, legalno ili ilegalno povezanih cjelina čiji sistem veza se praktično
nikada potpuno ne prekida, ali koji povremeno bilježi uspone i padove. Da li
će taj lanac privrednih veza prerasti u potpuno jedinstven ekonomski prostor i
kada će se to desiti mi to ne znamo, jer je to, bar kada je posrijedi slobodno
kretanje radne snage, stvar nedogledne budućnosti. Nešto što je bilo prva
globalizacija u praskozorje ljudske praistorije moglo bi lako postati
posljednja globalizacija u modernoj istoriji! Kakav paradoks!
Takođe, nemoguće je predvidjeti kada će, i, da li će ikada širenje
kapitalizma na nekapitalističke zemlje i nekapitalističke sfere u privredama
kapitalističkih zemalja dovesti do stvaranja jedinstvenog, tj.
homogenizovanog privrednog sistema u cijelom svijetu. Prvo, zato što svaka
kapitalistička zemlja ima svoj kapitalizam. Svaki nacionalni kapitalizam
mješavina je opštih svojstava i nacionalnih osobenosti karakterističnih za
svaku određenu zemlju. Drugo, svaki nacionalni kapitalizam osobena je
mješavina dominantnog sistema – kapitalizma i raznih drugih sistema koji su
naslijeđeni ili koji se rađaju. Treće, novi kapitalizam koji se rađa u
superindustrijalizovanim zemljama ima vrlo malo zajedničkog sa
kapitalizmima koji se rađaju u zemljama u tranziciji. Kada će se ti sistemi
homogenizovati i hoće li ikada, vrlo je teško predvidjeti.
Ako pak ekonomsku globalizaciju shvatimo u najužem smislu, tj. kao
"rastuću privrednu međuzavisnost država širom svijeta"5 i tada moramo biti
svjesni da nije dovoljno da privredne veze prelaze granice država ili regiona,
već je potrebno da se uspostavljaju sa velikim brojem zemalja i da imaju

5 "Economic and Social Survey of Asia and Pacific 1999", UN, New York 1999, p. 138.
31
MP 1-2, 2002 - Globalizacija, tržište, Evropska zajednica
(str. 28-47)

tendenciju da obuhvate cijeli svijet, tj. da postanu globalne i da su tek tada
sastavni dio procesa ekonomske globalizacije.
Istina je, međutim, da nikada do sada nije postojao, niti se sve do
nedavno mogao predvidjeti, takav razmah svestranih privrednih veza tolikog
broja zemalja kakav se odvija danas. Mada ni Prvi ni Drugi svjetski rat, ni
Oktobarska ni Kineska revolucija nisu bile dovele do potpunog raskida
privrednih veza među zaraćenim stranama ili Sovjetskog Saveza i njegovog
bloka i Kine sa spoljnim svijetom, jesu ih bili sveli na rudimentarne oblike i
najmanju mjeru. Grosso modo gledajući, dok je kolonijalizam XIX stoljeća
dovodio do nasilnog uključivanja mnoštva zemalja i regiona u međunarodne
ekonomske tokove, revolucije XX stoljeća jesu, bar u prvim
postrevolucionarnim godinama, dovodile do nasilnog, dramatičnog, ali ne i
potpunog, isključivanja SSSR-a i Kine iz lanca međunarodnih ekonomskih
veza.
Sa početkom kineskih reformi krajem sedamdesetih godina,
prestankom hladnog rata krajem osamdesetih, otpočinjanja tranzicije istočno i
centralnoevropskih i centralnoazijskih zemalja, kao i velikim otvaranjem niza
zemalja u razvoju prema spoljnjem svijetu početkom devedesetih, svijet je
ušao u jednu sasvim novu eru intenzifikacije svestranih privrednih veza među
gotovo svim zemljama svijeta kao i među njihovim ekonomskim
grupacijama, tj. ekonomska globalizacija je dobila novi zamah koji je bio
splasnuo 1914, pa onda 1917, 1945. i 1948. godine. Pad Berlinskog zida nije
dakle značio početak već samo veliki skok u procesu svestrane, a posebno,
ekonomske globalizacije.
Ekonomska globalizacija, ne samo što implicira globalizaciju i dobra i
zla, već, zbog izražene asimetrije među zemljama i regionima u pogledu
raznih elemenata moći, ima vrlo različite efekte na pojedine zemlje pa je
stoga predmet kako teorijskih tako i praktično-političkih kontroverzi.

A. Teorijske kontroverze

Brzina ekonomske globalizacije zavisi od niza činilaca (od
tehnologije do ideologije), ali, praktično gledano, ponajviše od brzine
liberalizacije međunarodnih ekonomskih odnosa. U odnosu pak na
liberalizaciju ekonomskog života odavno se vode žive rasprave šta je bolje:
prepustiti tržištu da ono u što većoj mjeri reguliše ekonomski život
(liberalistička škola) ili državnom intervencijom ograničavati, usmjeravati, a
gdje je to potrebno, supstituirati djelovanje tržišnih mehanizama
(protekcionistička, intervencionistička, ili, neokonzervativna škola mišljenja).
Tako na primjer, o prednostima i nedostacima centralizacije i decentralizacije
upravljanja privrednim životom vrlo temperamentno se raspravljalo na
jednom skupu održanom 81. godine p.n.e. na dvoru kineskog cara! Te dvije
32
MP 1-2, 2002 - Globalizacija, tržište, Evropska zajednica
(str. 28-47)

škole mišljenja snažno su prisutne i danas u obliku neoliberalističke (i njenog
ekstrema – paleoliberalističke škole) i protekcionističke (i njenog ekstrema –
izolacionističke škole).
U novije vrijeme, neoliberalistička škola mišljenja dobila je krila u
vidu "Reganomike" koja je prvo koncipirana za unutrašnje potrebe, a zatim
našla svog izraza i u američkoj spoljnoekonomskoj politici. Njena suština je u
glorifikovanju tržišta kao regulatora privrednog života i međunarodnih
ekonomskih odnosa i sljedstveno, insistiranje na deregulaciji, privatizaciji i
smanjivanju poreza na dohotke od kapitala. Mada su neke od postavki
"Reganomike" kasnije napuštene ili ublažene, neoliberalizam je ostao suština
filozofije svih američkih administracija poslije Regana, posebno kada su
posrijedi međunarodni ekonomski odnosi. Stoga se međunarodne finansijske
ustanove kao što su MMF i Svjetska banka, ili međunarodne organizacije kao
što je STO, u kojima SAD vode glavnu riječ, kao i veliki broj
transnacionalnih i multinacionalnih kompanija, javljaju kao energični
zagovornici američkog koncepta ekonomske globalizacije. Istina, velika
finansijska kriza u zemljama Istočne i Jugoistočne Azije koja je počela
sredinom 1997. godine, dovela je do preispitivanja i korekcija
neoliberalističkih koncepcija, kao što to pokazuje najnoviji Izvještaj trusta
američkih finansijskih mozgova.6
Intervencionistička škola, koja svoje porijeklo vodi od
merkantilističke teorije, teorije nacionalne ekonomije kao i kejnzijanske i
raznih neokejnzijanskih teorija, svoj najbolji izraz našla je u "Nju dilu", a
danas ga nalazi u, u novije vrijeme znatno korigovanoj, ali ne i napuštenoj,
zapadnoevropskoj koncepciji "države blagostanja" i "socijalne ekonomije"
(do korekcija je došlo, jer je prevladalo shvatanje da pretjerana socijalna
zaštita mlitavi mišiće zapadnoevropskih ekonomija), suprotstavlja se
ekonomskom darvinizmu neoliberalista. Intervencionisti (ili protekcionisti)
smatraju da liberalizacija tržišta povlašćuje ne samo ekonomski najefikasnije,
već i ekonomski najjače. U međunarodnim ekonomskim odnosima, smatraju
oni, tržište povlašćuje ekonomski najrazvijenije. Je li mudro – pitaju se oni –
u ring gurnuti neiskusnog dječaka (tj. potpuno otvoriti svoje slabašno tržište)
da se bori s iskusnim teškašem (a takve su superindustrijalizovane zemlje).
Istina, i neoliberalisti prihvataju zaštitu "industrija u povoju" i nekih
strateških grana, ali postavlja se pitanje: šta raditi ako je cijela privreda jedne
zemlje "u povoju", a takav je slučaj sa mnogim zemljama u razvoju.
U prilog svojim shvatanjima, u novije vrijeme, neoprotekcionisti,
odnosno, neointervencionisti, vrlo često ističu ekološki argument. Slobodno
djelovanje tržišnih zakona, tj. nesputano nastojanje na maksimiranju profita

6 "Report: The Future of the International Financial Architecture", Foreign Affairs,
Volume 78, No. 6, November/December 1999, pp. 169-183.
33
MP 1-2, 2002 - Globalizacija, tržište, Evropska zajednica
(str. 28-47)

kroz minimiziranje i eksternalizaciju troškova dovelo je do teškog i često
nepopravivog narušavanja životne sredine u cijelim regionima
superindustrijalizovanih i novoindustrijalizovanih zemalja, uključujući tu i
Kinu (tačno je da Kina već dvije decenije ima najveće prosječne godišnje
stope rasta ukupnog proizvoda na svijetu, ali rijetko ko je svjestan činjenice
da štete od narušavanja životne sredine u Kini godišnje iznose između 2 i 3
odsto njenog ukupnog proizvoda!). Emisije štetnih gasova u nekim zemljama
kao što su SAD i Kina tako su velike da, zajedno sa drugima, izazivaju
globalno zagađivanje atmosfere gasovima koje preko tzv. efekta staklene
bašte izaziva globalno zagrijevanje koje je jedan vrlo ozbiljan opšti klimatski
poremećaj. U ne tako dalekoj budućnosti postaćemo svjesni i globalnog
povećavanja radijacije čiji glavni izvori su lokalne prirode (Rusija), kao i
raznih drugih oblika globalne narušenosti životne sredine.
Postavlja se zato pitanje: treba li dozvoliti da deregulacija i
neregulacija nastave da te probleme još više zaoštravaju i dovedu do globalne
tragedije? Demonstracije u Sijetlu od 1. decembra 1999. kao i one pred
godišnje zasjedanje Svjetske banke i MMF-a i za vrijeme samita Sjeverne i
Latinske Amerike u Kvebeku (u aprilu 2001. godine) izraz su najviše ovih
pitanja i racionalno bi bilo očekivati da će slijedeći slični skupovi sve više
uvažavati ekološke imperative. U tom svjetlu gledane, pomenute
demonstracije su opravdane i korisne, ali su iracionalne uvijek kada
predstavljaju frontalne napade na globalizaciju kao takvu, jer globalizacija
ima i svoje lice, a to je globalizacija dobra, koja je ključni činilac napretka.
Ustvari, ni na teorijskoj ravni, ni na ravni praktične politike, ne
stojimo pred dilemom: neoliberalizam ili neointervencionizam. Mudrost
zahtijeva pronalaženje prave srazmjere između državne intervencije i
potpuno slobodnog djelovanja tržišnih zakona. U tom smislu vrlo je
zanimljiva ideja-vodilja britanskog premijera Tonija Blera: "tržište tamo gdje
je moguće, državna intervencija tamo gdje je nužna"7 kao i sintagma da su
"neke stvari isuviše važne da bi bile prepuštene tržištu.”8 Zdravlje je na
primjer takva stvar i zato ekologija mora imati prednost u odnosu na
ekonomiju!
Budući da svako u međunarodnim odnosima polazi, prije svega, od
svojih interesa, prirodno je da ekonomski razvijenim i moćnim, kao što su
SAD i Evropska unija, više odgovara kombinacija sa srazmjerno više tržišta,
a onima drugima sa više zaštite, tj. sporija liberalizacija (od ovog pravila ima
međutim i krupnih izuzetaka kakvi su na primjer, Japan i Kina, sa njihovim
atipičnim stavovima prema globalizaciji).

7 "The Economist", October 21st, 2000, p. 110.
8 Ibid.
34
MP 1-2, 2002 - Globalizacija, tržište, Evropska zajednica
(str. 28-47)

Današnja stvarnost je takva da su superindustrijalizovani i moćni
uspjeli da prevlada njihov neoliberalistički koncept, i to kako u uređivanju
međunarodnih ekonomskih odnosa, tako i u organizovanju unutrašnjeg
privrednog života gotovo svih zemalja svijeta. Zbog toga je zamro cijeli niz
ranijih međunarodnih inicijativa, pokrenutih u okviru UN i drugih
međunarodnih organizacija koje su imale cilj da zaštite ZUR od ekonomskog
darvinizma. Tako na primjer, zamrle su gotovo sve inicijative za usvajanje
pravila za ponašanje transnacionalnih kompanija. Istovremeno, u nizu
zemalja u razvoju, po savjetima sa strane, izvršene su nagle i radikalne
deregulacije finansijske sfere ili uvoza kapitala, što je imalo za posljedicu
haos na tržištima kapitala i teške finansijske krize. Zemlje Istočne i
Jugoistočne Azije morale su platiti vrlo visoku cijenu u vidu džinovske
finansijske krize koja ih je zahvatila sredinom 1997. godine da bi shvatile da
se liberalizacija i deregulacija moraju provoditi krajnje oprezno, vrlo
smišljeno i postupno ako se žele maksimirati njene koristi, a minimizirati
njene štete.

B. Noviji trendovi ekonomske globalizacije

Ekonomska globalizacija prirodan je, tj. nužan proces i proizvod je,
prije svega, djelovanja tržišnih zakona, međunarodnih ekonomskih politika
država i međunarodnih ekonomskih ustanova i organizacija kao i
transnacionalnih i multinacionalnih kompanija. U tom procesu posebno
potsticajnu ulogu igra razvoj tehnologije u oblastima informatike i
komunikacija.
Oba glavna toka globalne ekonomske integracije: međunarodni tokovi
kapitala i međunarodni tokovi roba kreću se ciklično, ali imaju jasnu
tendenciju brzog rasta, znatno bržeg nego što je to rast ukupnog proizvoda.

a. Ubrzavanje međunarodnih tokova kapitala

Na globalnom planu – kako to kaže poznati japanski finansijski
stručnjak Eisuke Sakakibara – finansije sve više postaju digitalna djelatnost,
jer finansijsko tržište danas postoji unutar kompjuterske mreže i više nema
potrebe za fizičkim strukturama. Informatička revolucija pretvara realni u
virtuelni, tj. "kibernetički kapitalizam" i stoga nisu neophodne samo reforme
finansijskog sistema, već radikalna deregulacija u informatici i
telekomunikacijama i prilagođavanje mehanizama kontrole novoj stvarnosti.9
To se najbolje vidi kroz eksplozivni rast transakcija na deviznim
tržištima. Napuštanje fiksnih deviznih kurseva (posebno, konvertibilnosti

9 "Keizai Confidential", November 10, 1999, pp. 4-5.
35
MP 1-2, 2002 - Globalizacija, tržište, Evropska zajednica
(str. 28-47)

dolara u zlato) početkom sedamdesetih godina, otvorilo je vrata bujicama
međunarodnih tokova kratkoročnog kapitala. Prosječne dnevne transakcije na
svjetskim deviznim berzama porasle su sa 15 milijardi dolara u 1973. godini
na 880 milijardi u 1992. i preko 1.600 milijardi u 2001. godini. Prosječne
dnevne transakcije na berzama dionica, međutim, nisu zabilježile
spektakularan rast – porasle su sa oko 500 miliona dolara u 1970. godini na
oko 2 milijarde u 2001. godini! Obim direktnih investicija međutim, jeste
zabilježio spektakularan rast sa oko 25 milijardi dolara godišnje početkom
sedamdesetih na oko 700 milijardi dolara krajem devedesetih.10
Najveći dio direktnih investicija u inostranstvu odvija se preko
transnacionalnih i multinacionalnih kompanija. Ustvari, globalizacija je
manje izraz nevidljive ruke globalnog tržišta, a više vidljive ruke globalne
korporacijske hijerarhije i drugih transnacionalnih megastruktura. Danas
postoji oko 60.000 transnacionalnih i multinacionalnih kompanija sa 510.000
njihovih filijala. TNK i MNK formirale su jednu kolosalnu mrežu
proizvodnje i trgovine. One učestvuju sa 1/3 u ukupnoj svjetskoj proizvodnji,
sa 2/3 u ukupnoj svjetskoj trgovini, sa 80% u direktnim investicijama u
inostranstvu i 70% u patentnim pravima i transferu tehnologije.11
U ukupnim novijim tokovima kapitala odvijale su se dvije značajne
strukturne promjene: jedna je značajno preusmjeravanje sa bankarskih kredita
na posredna i neposredna ulaganja i ulaganja u državne obveznice, a druga,
do azijske finansijske krize, preusmjeravanje ulaganja sa
superindustrijalizovanih na novoindustrijalizovane, uključujući tu i Kinu.
Kada su posrijedi pak finansijski tokovi u pravcu zemalja u razvoju,
vrlo je naglašena tendencija stagnacije (pa i pada) realnog priliva iz javnih
izvora, a spektakularan rast priliva iz privatnih izvora, posebno u vidu
direktnih investicija, sve u skladu s prevagom neoliberalističkih tendencija.
Danas su praktično sve zemlje svijeta – i bogate i siromašne –
uvoznice i izvoznice kapitala. Razlika je u tome što iz siromašnih kapital
iznose uski dijelovi elita, radeći to tajno s prevashodnim ciljem da kapital
sklone na sigurna mjesta. Obim tako sklonjenog kapitala ponekada se
približava obimu dugova, njihovih inače prezaduženih zemalja!
Kao bruto investitor već decenijama su na prvom mjestu SAD, a
slijede ih Japan, Velika Britanija, Njemačka i Francuska. Ono što je,
međutim, takođe važno je veličina pasive – samo Japan ima znatno manju
pasivu od aktive zahvaljujući čemu je sredinom 2001. godine neto povjerilac
u iznosu od oko 1.400 milijardi dolara (što iznosi 33% njegovog ukupnog

10 Procjena autora.
11 "Asian Perspective", Vol. 23, No. 4, 1999, p. 78.
36
MP 1-2, 2002 - Globalizacija, tržište, Evropska zajednica
(str. 28-47)

proizvoda), dok su SAD neto dužnik u iznosu od oko 2.200 milijardi dolara
(što iznosi 22% njihovog ukupnog proizvoda).12
Da integracija finansijskih tržišta postane ubrzan i globalan proces
doprinijeli su: tranzicija ultraetatističkih u tržišne privrede, sve liberalniji
odnos prema stranom kapitalu i povoljniji propisi kao i visoki profiti u
novoindustrijalizovanim zemljama, a s druge strane, zrelost kapitalizma u
superindustrijalizovanim zemljama koja se manifestuje i kroz srazmjerno
niske domaće profite i kamate (tri do šest puta niže nego u najdinamičnijim
novorastućim tržištima!)
Rang zemalja prema obimu direktnih investicija u inostranstvu sličan
je rangu prema obimu ukupnih plasmana u inostranstvu. Američke su
sredinom 2001. godine iznosile oko 2.000 milijardi dolara, dok se Japan i
Velika Britanija, svaka sa obimom od oko jedne četvrtine obima američkih,
nastavljaju da se smjenjuju na prvom mjestu. Zanimljivo je da je Japan, iako
od početka devedesetih godina u privrednoj stagnaciji, zahvaljujući
džinovskim suficitima u tekućem bilansu, nastavlja da učvršćuje svoj
međunarodni finansijski status jedinog značajnog međunarodnog neto
povjerioca! Istina, on je još uvijek zahvaćen finansijskom krizom, ali treba
imati u vidu činjenicu da tri četvrtine loših, tj. teško naplativih kredita čine
unutrašnji krediti, a da je suma nenaplativih kratkoročnih kredita inostranstvu
slična suficitu tekućeg bilansa koji je Japan ostvario samo u 2000. godini!
Zanimljivo je da se kao sve značajniji direktni investitori u
inostranstvo od sredine devedesetih godina počinju javljati i neke
novoindustrijalizovane zemlje koje svoj kapital ulažu kako u novorastuća
tako i u razvijena tržišta. U Aziji su to Južna Koreja, Tajvan, Hongkong i
Singapur koji najviše ulažu u Kinu, ali i u mnoge druge zemlje. Među
novoindustrijalizovanim zemljama svojim agresivnim direktnim
investiranjem u inostranstvo ističe se Južna Koreja koja svoje ultramoderne
tvornice podiže u Kini, Vijetnamu, Rusiji i Uzbekistanu, Poljskoj i Rumuniji,
Velikoj Britaniji i Francuskoj. Istina, došlo je do predaha uslijed najnovije
finansijske krize koja je pogodila Južnu Koreju vrlo teško, ali je ona već
nastavila svoj pohod čemu se mnogi čude i to s pravom! Koliko juče
siromašni proizvođač pirinča čiji je proizvod po stanovniku i u 1960. godini
iznosio oko 80 dolara (a u Jugoslaviji i Japanu po 400), danas gradi niz svojih
tvornica u kolijevci industrijske revolucije – Velikoj Britaniji!
Posljednjih nekoliko godina, globalizaciji nacionalnih privreda, pored
direktnih investicija, sve veći doprinos daju vrlo učestale mega integracije, tj.
međunarodna objedinjavanja velikih transnacionalnih kompanija
superindustrijalizovanih zemalja kojima se stvaraju "globalne alijanse" u

12 Procjena autora.
37