Table Of ContentNASLOV IZVORNIKA
Christiane F., Mein zweites Leben
© 2013 by Deutscher Levante Verlag GmbH
For the French edition and the current edition:
© Flammarion, Paris, 2013
Christiane F. Moj drugi život
AUTOBIOGRAFIJ
Predgovor
Ova se knjiga hrani sjećanjima. Trideset pet godina poslije, neka od njih su ostala živa, a neka
su nepotpuna izblijedjela. Sjećanja Christiane F. govore o osobama i susretima. Ne sjećaju se sve
spomenute osobe baš rado onoga što se dogodilo i što otkriva ova knjiga. Zbog toga su imena
nekih osoba promijenjena, a druge su ostale anonimne.
»Ona živi u ovom svijetu, poput Arijadne, napuštena, na otoku Naksos, u jecajima i molitvi.
Bakho, blistavi bog pijanstva, napustio ju je; iščezao je ljubavni delirij i ona sada čeka samo
jednoga gosta, Smrt. Čuje je kako se približava; već joj pruža ruke za prelazak iz ovog svijeta u
vječnu sjenu. Ali, ona ne zna da je taj koji prilazi krilatim koracima zapravo Tezej, osloboditelj
koji će je opet odvesti u živući život.«
Stefan Zweig, Marceline Desbordes-Valmore.
Njegovo djelo.
Mit o Christiani F.
a djevojku je kasno. Dan je bio dug i pao je mrak. Berlinski asfalt, mokar od kiše,
Z
svjetluca. Nema više mnogo ljudi na ulici i nitko ne obraća pozornost na djevojku čije
crte lica pokazuju, unatoč crvenoj kosi boje nara i visokim potpeticama, da nema više
od četrnaest godina. »Imaš marku?« pita svakog prolaznika. Izgleda krhko poput ždrebeta,
suhonjava, dugog vrata, velike grive. Doima se kao daje živa oderana, uvijek spremna uzvratiti.
»Stari drkadžija«, odsiječe čovjeku koji ju je ignorirao kada je zatražila milostinju. Dobije šamar,
uzvikne: »Sranje«. Potom prođe jedan stari Ford, zaustavivši se pokraj nje. Djevojka tvrdoglavo
napuči donju usnu. Visoka je oko metar i sedamdeset pet, dugih i tankih nogu. U automobilu,
jedan malo krupniji tip od nekih četrdeset pet godina. Bez riječi otvara vrata sa suvozačeve strane,
djevojka ulazi. Automobil je sive boje, kao i svi ostali te večeri.
Djevojka reče čovjeku: »Ne jebem se.« On upita: »A zašto ne?«
- Slušaj, imam frajera.
- Onda mi samo popuši.
- Povratit ću.
- Dobro. Ne preostaje baš puno toga. Onda mi barem izdrkaj.
- To dođe stotku.
- Ok.
Poslije će ispričati svom dečku da je to učinila samo zbog njega. Da je odradila ručno, ali da
nije išlo, da je morala doći do novca na bilo koji način i zbog toga je odlučila ući u klijentov
automobil. Dečko joj nije povjerovao niti jednu riječ, prigovarajući joj: »Napravila bi to čak i da
nisam bio ondje. Sve ovo sranje, sve zbog toga što se fiksamo«. Dakle, oni će sanjati o životu bez
ovisnosti o heroinu i djevojka će mu obećati da više neće spavati s klijentima. Dok je čovjek uživao
u Fordu, uhvatio je djevojčin vrat desnom rukom, držeći u lijevoj svoje spolovilo. Stenjao je kao da
će povratiti. To je trajalo dugo. Zatim tišina. Djevojka je u skoku izletjela iz automobila.
Automobil se odvezao, djevojka je hodala po kiši do svog dečka s novčanicom od 100 maraka u
jutenoj vrećici.
Momak se grčio od bolova na platformi stanice metroa Zoološki vrt. »Imam nešto za tebe«,
šaptala je svom dečku koji se držao za stomak i noge. Pridržala ga je i krenuli su namjeravajući se
sakriti u toaletu na stanici. Momak se zove Detlev, smeđ je, slabašan, puno se znoji. Ona se zove
Christiane F.
Nakon što su si ubrizgali po šut u ruku, Christiane priča kako je došla do novca. Detlev je
razočaran i ljut, sve dok morfij nije počeo djelovati, opuštajući ga i čineći da bolovi nestanu.
To je ok, jednog dana će se i to promijeniti.
Ova scena u filmu odlomak je iz jedne od najpoznatijih priča u posljednjih četrdesetak godina.
Njezin uspjeh se može usporediti s uspjehom Winnetoua Karla Maya i Harryja Pottera J. K
Roivling - za razliku od njih, ovo je istinita priča - priča Christiane F., pravog imena Christiane
Vera Felscherinow.
Prije filma, u Njemačkoj je 1978. izdana knjiga Christiane F. - Wir Kinder vom Bahnhof Zoo
(»Christiane F. - Mi djeca s kolodvora Zoo«). Poslije je prodana u više od četrdeset milijuna
primjeraka. Prevedena na mnoge jezike, danas je jedna od najčitanijih non-fiction knjiga na
njemačkom tržištu. Christiane F. postala je obvezna lektira u mnogim njemačkim školama, a tri
godine nakon što je izdana film je postao hit, čak i u Sjedinjenim Američkim Državama. Ako na
Twitteru ili Facebooku upišete Christiane F., pronaći ćete mnogo stranica za fanove koje se
aktualiziraju, aktivne forume i postove iz cijelog svijeta.
Zbog toga je Christiane tragična heroina - antiheroina za koju je sposobnost empatije bila
fatalna, jer je radije voljela oca koji ju je tukao umjesto da ga mrzi pa otud razvija razornu
fascinaciju prema bićima koja joj ulijevaju strah i koja je dovode do granica fizičke izdržljivosti.
To je djevojka koju je majka, po svemu sudeći ponizna i bespomoćna žena, učila da nikad ne bude
žrtva okolnosti, nego da bude tvrd orah. Djevojka koja utapa sve svoje proturječne osjećaje. U
alkoholu, drogi, u stalnoj potrazi za pripadnošću. Christiani je samo 14 godina, a već je duboko
uvučena u začarani krug ovisnosti, kriminala, emocionalnog propadanja, prostitucije. Ona
prepoznaje rijetke prilike da izađe iz te smrtno opasne situacije, ali ih ne iskorištava, možda baš
zato što je borba s ovisnošću s vremenom postala njezin najjači egzistencijalni motiv. Posljedice
ovisnosti postaju sadržaj njezina života, iako one ostavljaju samo osjećaj praznine. Christiane
Felscherinow dotiče dno - fizičko, socijalno, moralno. No, oštrina kojom mlada Berlinka promatra
vlastiti pad i svijest kojom gleda sudbini u oči, bez optuživanja bilo koga osim same sebe,
objašnjava simpatije koje joj ubrzo pridaje javno mnijenje. Pisanjem priča o svom djetinjstvu u
gradu Gropiusu, u predgrađu, Christiane Felscherinow, ta klinka ovisna o heroinu, koja se
prostituira u Kurfürstenstraße i na stanici Zoološki vrt (uobičajenog naziva Kolodvor Zoo), naišla
je na odjek kakav su svojevremeno proizvele Goetheove Patnje mladog Werthera. Njegova je
namjera, međutim, bila izražavanje samosažaljenja i kaotičnih osjećaja pa su mu prigovarali da
svojim dirljivim tekstovima navodi mlade ljude na samoubojstvo.
Patnje mlade Christiane F. slavljene su kao svjetlo upereno na dio njemačkog društva čije se
postojanje dotad negiralo. Mlada protagonistica postala je dirljivo utjelovljenje nemira i revolta
mladosti; narkomanka čija je autodestruktivna ovisnost šokirala javno mnijenje, pronašla je svoje
imitatore i postala zvijezda. Horst Rieck, urednik magazina Stern, upoznao je Christiane
Felscherinow početkom 1978., tijekom sudskog procesa koji se vodio protiv pedofila pri kaznenom
sudu Berlin-Moabit. Christiane je tada bilo 15 godina i živjela je s bakom s očeve strane u
Kaltenkirchenu, na sjeveru Njemačke. Optuženi je plaćao mlade prostitutke heroinom i bio je
jedan od Christianinih klijenata.
Horst Rieck je napisao izvještaj sa suđenja, razgovarao sa žrtvama, i odmah bio pod dojmom
Christianinih priča: » To što je ona govorila bilo je gotovo spremno za tiskanje. Imao sam osjećaj
da je stisnuta poput spužve«.
Godine 2012. Christiane se prisjeća: »Pri prvom susretu rekla sam Horstu da sam cijele
dnevnike ispunila svojim pričama. To mu je dalo ideju za knjigu«. Intervju, prvobitno zamišljen sa
svjedokinjom Christiane Felscherinow, tako se pretvorio u razmjenu koja je trajala tri mjeseca
tijekom ljeta 1978., u koju je Rieck uključio Kaija Hermanna, svog kolegu iz Sterna.
Godine 1968. roditelji Felscherinow napustili su Nützen, u Schleswig-Holsteinu, da bi se
nastanili u Berlinu. Christiane je punila devet godina. Knjiga Mi djeca s kolodvora Zoo počinje
uzbuđenjem oko selidbe na obalu rijeke Spree i nadanjima obitelji Felscherinow da će zahvaljujući
berlinskim uvjetima otvoriti profesionalnu agenciju za upoznavanje parova.
Ali vrlo brzo uslijedio je hladan tuš: posao ne ide kako su planirali. Obitelj se mora ponovno
seliti, napustiti veliki stan, upravo obojen, iz ulice Paul-Lincke-Ufer u Kreuzbergu, da bi se
doselili u jednu od blokovskih zgrada u četvrti grada Gropius. Otac utapa frustraciju u alkoholu,
prazneći se udaranjem Christiane i njezine godinu mlađe sestre. Majka to promatra, nemoćna.
Sudbina Felscherinowih privlačna je od prve stranice Christianine priče jer pruža vrlo intiman
uvid u psihičku strukturu članova obitelji. Gotovo nijedan profesionalni pisac nije znao dočarati
tako opipljivo kao Christiane, na primjeru svog oca, razorni karakter maštanja o neostvarenom
uspjehu i prestižu.
Potom se pojavljuje novi čovjek, koji u očima Christianine majke predstavlja ključ za novi život
bez nasilja. Ona postaje Klausova ljubavnica - muževa birtijaškog kompanjona, mlađeg od nje - i
pronalazi hrabrost da ostavi agresivnog muža. Ali djevojkama majčin dečko ostaje stranac kojeg
uopće ne shvaćaju ozbiljno i kojeg baš i ne vole jer imaju osjećaj da im otima majku. Mlađa sestra
snosi posljedice: »Napravila je nešto što mi se činilo nezamislivim, možete pročitati u knjizi,
vratila se ocu. Napustila je moju majku, a osobito mene. Postala sam još usamljenija«.
Kada je Klaus natjerao majku da se otarasi dva psa koja je Christiane jako voljela, pobuna i
bijeg bili su mladoj djevojci jedino rješenje protiv nepravdi koje je trpjela u svojoj obitelji.
»Osjećala sam se kao da su me željeli otjerati iz kuće. Ali smatrala sam daje sjajno što sam dobila
slobodu.« Djevojci je sada 12 godina i naklonost pronalazi drugdje: divi se Kessi, školskoj
kolegici koja pije alkohol, već ima razvijene grudi i dečka. Christiane je željela imati uspjeha s
dečkima poput Kessi i željela je da joj Kessi bude najbolja prijateljica.
Zajedno idu u Centralnu kuću, centar za mlade pri Protestantskoj crkvi. Mladi iz njihova
društva su stariji, puše hašiš, bježe iz škole da bi se drogirali od jutra. I kako je Christiane željela
biti dio ekipe, pratila je trend.
Droga kao proizvod za konzumaciju - u Federalnoj Republici Njemačkoj bila je sasvim nov
pojam. Hipijevski pokret šezdesetih i sedamdesetih godina predstavljao je nešto sasvim drugačije:
zajednički protest protiv konzumerističkog društva i propagiranje jedne vizije svijeta. Sljedbenici
hipi pokreta zajednički su konzumirali LSD i kanabis radi proširivanja svijesti.
Očito, Christiane i njezini prijatelji težili su suprotnom - nesvijesti. Potpunoj unutrašnjoj
praznini. Prema svemu sudeći, riječ je bila samo o postizanju zadovoljstva. Ili su to možda radili iz
revolta? Ali protiv čega?
Meteorsku slavu mlade narkomanske zvijezde Christiane Felscherinow scena kojoj je
pripadala nastojala je prikazati kao slavu buntovnice. Ali, to nije išlo. Na kraju, nije ostalo ništa
osim zastrašujuće jeze povezane s imenom Christiane. Ovdje je bila riječ o adolescentima koji su,
čini se, u životu imali jednu jedinu motivaciju, bez svrhe i perspektive, motivaciju koja se činila
besmislenom: vrtoglavicu droge.
Ubrzo, Christiane takođe guta ecstasy i lijekove poput efedrina, valiuma i mandraxa.
Vikendom redovno izlazi u Sound, jedan berlinski klub. Ondje je upoznala Detleva. Njemu je 16
godina i uzima heroin, koji Christiane na početku odbija. Ali kada je pošla na koncert Davida
Bowieja, svog idola, s drugim prijateljem narkomanom koji je bio u krizi, ona mu pomaže da dođe
do novca kako bi nabavio heroin. Njezino se mlado tijelo tijekom dugotrajnog korištenja naviknuto
na tablete koje uzima kao da su bomboni, ne razmišljajući, tako da one više nemaju efekta, a ona
ne uspijeva izaći iz depresije.
I zašto ne probati heroin?
»Nisam ni primijetila da sam posljednjih mjeseci postala zrela za heroin (...). Bez razmišljanja,
bez grižnje savjesti. Željela sam probati odmah, da bih opet imala zaista dobar trip«, povjerila se
autorima Hermannu i Rieck. Ona šmrče smeđi prah jer još osjeća priličan strah od šprice.
»Morala sam suzbiti nagon na povraćanje te sam ispljunula dobar dio droge. Ali kasnije je sve išlo
puno brže. Moji udovi su postali nevjerojatno teški i istodobno vrlo lagani. Bila sam šokirana, bio
je to genijalan osjećaj. Sve to sranje, od jedne doze. Osjećala sam se bolje nego prije.« U tom
razdoblju Christiani je 13 godina.
Do tog se trenutka sudbina obitelji Felscherinotv mogla uzeti kao niz osobnih i socijalnih
uzroka koji su najblaže rečeno utjecali na početak Christianine sklonosti k drogama. No, nakon što
je knjiga objavljena, treba s razlogom istaknuti da to nije dovoljan izgovor i da Christiane nije
nipošto bila samo žrtva okruženja. Život u Gropiusu 1970., toliko tužan za djecu, žarište problema,
ne dovodi automatski do toksikomanije. Teško je procijeniti je li Christiane uz svoju inteligenciju
imala dovoljno mogućnosti za izbor pri donošenju odluka. Jesu li joj samoća i želja da pobjegne iz
roditeljskog okrilja otvorili put prema ovisnosti? Ili je to bio osjećaj uzbuđenja koji su joj pružali
droga i novo društvo? U Njemačkoj su se vodile burne rasprave o tome. Christiane sada želi samo
jednu stvar: ponovno i ponovno pronaći uzbuđenje koje pruža heroin. I kako novac koji uspijeva
prikupiti na ulici nije dovoljan za financiranje konzumacije, ona počinje sa sitnim deliktima. U
četrnaestoj od jednog narkića dobiva šut špricom. Za nju i Detleva, u međuvremenu prave
ovisnike, potraga za heroinom je potreba. Za njega postoji samo jedan način da nabavi novac koji
mu je nužan: on se prostituira na stanici Zoo. »To što je Detlev radio tada mi nije bilo odbojno«,
objašnjavala je tada Christiane. »Nije bilo tako strašno to što je dodirivao klijente. To je bio prljav
posao bez kojeg ne bismo došli do droge. Ali nisam željela da frajeri diraju Detleva. Jer on je
pripadao samo meni.«
Vikendom su Christiane i Detlev većinu vremena živjeli u jednom trošnom stanu, kao obitelj, s
prijateljima Bemdom i Axelom. Momci su svaki dan za Christiane raspremali krevet i stavljali čiste
bijele plahte. Ali inače je posvuda bilo plijesni. Tepih pošprican krvlju koja je istekla iz šprice, a
opušci bačeni među ostatke istrunule hrane. Tu je Christiane prvi put živjela s Detlevom. U to
vrijeme ona već boluje od žutice. Imala je napad tijekom putovanja s razredom: daleko od Berlina,
u Baden-Wurtenbergu. Morali su je odvesti u bolnicu. Majka je nije posjetila. Djevojka je već
puno izgubila na kilaži, međutim, ona to objašnjava naglim rastom i pubertetom. Majka u to
nimalo ne sumnja. Redovno pada u nesvijest, ali majka ništa ne primjećuje jer Christiane gotovo
nikad nije doma. Pod izgovorom da spava kod prijateljice, većinu vremena provodi sa svojim
prijateljima narkićima.
U knjizi Christianina majka objašnjava da dugo nije željela vidjeti ono što se događalo
njezinoj kćeri. Ona govori da se zbog posla nije posvećivala dovoljno Christiani te da je dugo
ignorirala upozorenja svog partnera i znakove koje je primjećivala na kćeri. »Bila sam uvjerena
da je među ljudima iz crkve, u dobrim rukama.«
Christiane sve više i više osjeća grižnju savjesti jer se Detlev mora prostituirati da bi
financirao ovisnost. Jedne večeri dok je prosila na ulici jer je Detlevu hitno trebala droga, prišao
joj je već spomenuti tip u Fordu. Od tog trenutka Christiane se počela baviti prostitucijom.
Axel ubrzo umire od predoziranja heroinom. Christiane i Detlev odlučuju da će se zajedno s
Babsi i Stellom pridružiti grupi narkomanskih prostitutki. Ali ubrzo Babsi dospijeva u crnu
kroniku: ona je najmlađa osoba u Njemačkoj koja je umrla od droge. Detlev i Christiane imaju
samo jedno drugo na cijelom svijetu. Stalno se planiraju skinuti s droge, svaki šut je trebao biti
posljednji. Sada se već zajedno prostituiraju.
Među ostalima, izvjesni Stotter-Max, kako ga nazivaju autori, postaje redovni klijent dvoje
adolescenata. »Radio je kao nadničar, u kasnim tridesetima, iz Hamburga. Majka mu je bila
prostitutka. Kao dijete je primio nevjerojatno puno udaraca. Od majke, njezinih makroa te u
domovima u kojima je boravio. Uništili su ga: bio je toliko uplašen da nikad nije naučio pravilno
govoriti i trebalo ga je tući da bi postigao seksualno zadovoljstvo. Christiane udara tipa bičem sve
dok ne počne krvariti i uživati, a nakon što napusti stan, ona povraća. Sa 150 eura zarade kupuje
drogu Detlevu i sebi. »Super cool dan.«
Prekinuvši svaku vezu s normalnim životom, vođena ovisnošću i strahom od pomanjkanja
droge, Christiane guta sav sram. Sada se već bode i u majčinu stanu, koja konačno primjećuje,
iako je već gotovo kasno za njezinu kćer koja dvostruki život vodi već dvije godine. Ona natjera
Christiane i Detleva (čiji su roditelji također razvedeni i prepušten je sam sebi) da se dosele k njoj
jer ih čeka bolno odvikavanje.
Rat protiv fizičke ovisnosti, međutim, nije ništa u usporedbi sa psihičkom ovisnošću koja se
često podcjenjuje. Kada dvoje adolescenata ponovno sretne svoje stare prijatelje, sve ubrzo
počinje ispočetka. Posebno zato što bez droge Christiane i Detlev nemaju nikakve romantične
osjećaje jedno prema drugom. »Bojala sam se ponovne fizičke ovisnosti o heroinu. Ali kada se
Detlev fiksao dok sam ja bila čista, među nama nije bilo nikakvog feelinga. Bili smo kao dva
stranca.«
Christiane nije trebalo dugo da se počne osjećati kao narkozvijezda jer je imala stav i bila je
vrlo popularna. U svojoj euforiji, ona se počinje upuštati u prave seksualne odnose s klijentima.
Više je puta uhićena zbog posjedovanja droge i na kraju ju je pretukao Soundov zaposlenik.
Bila je to jasna i uobičajena prijetnja: budeš li ponovno uhićena, ne smiješ pričati da droga kruži
klubom i da makroi tjeraju adolescente na prostituciju. »Nakon toga su bili toliko zastrašeni da
policiji više ništa nisu govorili.«
Fizički i moralno na izmaku snaga, Christiane se dobrovoljno prijavljuje u zdravstvenu
ustanovu da bi se liječila. Klinika u kojoj se želi prijaviti na odvikavanje, i za koju je čula od
ostalih narkomana, zove se Narconon. Dio je scijentološke mreže.
Ondje je imala osjećaj da se prema njoj odnose kao da je luda, često je bježala, ali se uvijek
ponovno vraćala. Konačno, njezin je otac na sve načine pokušava izvući iz Narconona.
Njegov prvi posjet završio je intervencijom policije jer mu se osoblje klinike odupiralo zajedno
s Christianom. Završilo je tako što je njezina majka, kao zakonski staratelj, potpisala dokument
kojim je ovlastila oca da je izvede i odvede k sebi. Christiane je i od oca uspjela sakriti da se
ponovno drogira. Ali ne i od sebe.
Pokušava si ubrizgati posljednji šut, smrtni udarac, i završiti sa svim, ali tom se pokazala
nedovoljnom. Nešto kasnije, s Detlevom se preselila k jednom klijentu pa su njih dvoje pokušali
financirati ovisnost dilanjem droge.
Christiane je ubrzo uhitila policija. Majka je vadi iz pritvora i one se prvim avionom vraćaju u
sjevernu Njemačku. To je trenutak kada je majka vodi k baki u Kaltenkirchen.
Mi djeca s kolodvora Zoo završava s obitelji Felscherinow na rubu očaja i starijom kćeri u
ovisničkim dubinama. Ali poput većine dobrih knjiga, i ova završava jednim tračkom nade: u
posljednjem poglavlju Christiane objašnjava koliko joj se teško naviknuti na ruralni život
Kaltenkirchena, ali nakon razdoblja odvikavanja, malo-pomalo uspijeva uzeti život u svoje ruke.
Fizička udaljenost koja je odvaja od ljudi i mjesta na kojima je održavala ovisnost obećava
rješenje za prevladavanje psihičke ovisnosti. Christiane čak završava školu s prilično dobrim
ocjenama i stječe nove prijatelje. Kaže da više nikad ne želi čuti za heroin.
Ali kaže i ovo: » U jednom trenutku sam se pucala valiumom.« S novim društvom pije crno
vino i redovito puši hašiš. Ne čini se da je daleko od toga da ponovno upadne u ralje prošlog
života. Hoće li uspjeti ili ne, ostaje da se vidi.
Nedorečen kraj i činjenica da su mediji mogli komentirati nastavak priče o toj djevojci bili su
zaslužni za uspjeh brojnih Stemovih izvještaja u jesen 1978.: kako je ona danas, je li uspjela?
Priča o Christiane F. u isto je vrijeme bila odbojna i fascinantna.
Upravo su adolescenti bili fascinirani antiheroinom i - čega su se pribojavali kritičari -
vjerojatno su je željeli oponašati. Magazin Stern potrošio je 200.000 njemačkih maraka da bi se
suprotstavio kritikama pa je izdao pedagoški priručnik tiskan u 60.000primjeraka koji je dijelio
besplatno, uglavnom u školama. Knjiga je postigla nevjerojatan uspjeh kojem se nitko nije nadao.
Naprotiv, nijedna od velikih njemačkih izdavačkih kuća nije je htjela izdati, urednici su smatrali
da su dječja prostitucija i ovisnost o heroinu marginalne teme. »Išli smo od vrata do vrata s
rukopisom pod rukom. Jedan veliki izdavač nas je odbio rekavši da se je neće moći prodati«,
prisjeća se Kai Hermann. »Druga izdavačka kuća nam je savjetovala da napravimo neku vrstu
studije, specijaliziranog djela sa znanstvenim prilozima.«
Odbijenice su Christiani Felscherinow, kojoj je tada 16 godina, bile razlog zbog kojeg više nije
željela sarađivati s Kaijem Hermannom i Horstom Rieckom. »Bila sam vrlo deprimirana i mislila
sam da mi to dvoje samo trate vrijeme, nitko o tome ne želi ni slušati, a kamoli čitati.«
Ali kada se pojavila serija Sternovih reportaža, stvari su se promijenile. Prije svega, velik dio
javnosti postao je svjestan stvarnosti narkomanske scene. Odjek u medijima bio je golem, zbog
čega je Stem odlučio sam izdati Djecu s kolodvora Zoo, pod vodstvom Henrija Nanenna, isprva u
5000primjeraka.
Uskoro urednik više nije mogao pratiti tempo reizdanja. »Problemi s isporukom trajali su
tjednima jer je urednik izdao premalo primjeraka s obzirom na potražnju«, prisjeća se danas
Christiane.
Iste godine, Bemd Eichinger kuje radikalan plan rekonstrukcije Constantin Filma,
producentske kuće koja je otišla u stečaj 1977. godine. Bilo mu je 29 godina, upravo je završio
studij naHochschule fur Film und Fernsehen (HFF) u Munchenu, smatrali su ga kinematografskim
genijem prije nego što je navršio četrdeset, u mladosti je bio pogođen tragičnom sudbinom, kako
se to već događalo mnogim velikim umjetnicima.
Već tada Eichinger ne pridaje nikakvu važnost filmskim festivalima, kao što je na primjer onaj
u Cannesu. Ljude iz struke koji su se okupljali u strukovnim udruženjima smatrao je sitnim
buržujima bez šarma i kreativnosti, a njemačku kinematografiju posebno pogođenom dubokom
krizom: nedostajalo je inventivnosti i slobode duha; u utrci za financiranjem i producentima,
umjesto euforije javnosti tražilo se se samo odobravanje komisija i kritike.
Bemd Eichinger je smatrao da je jedini izlaz iz krize bilo stvaranje autarkične filmske
industrije zatvorenog tipa, na taj način veoma neovisne, drugim riječima stvaranje kompanije koja
će istodobno imati ulogu distributera i producenta.
Constantin, koji je 1950. osnovao njemački producent Waldfried Barthel, bio je jedina
institucija s kojom se mogao realizirati taj projekt.
Kada je riječ o Ludtuigu Eckesu, bivšem proizvođaču brendija, on prodajom tvrtke neće puno
izgubiti.
Tako je 1978. Eichingeru prodao 25% Neue Constantina za milijun i pol maraka i mladog
HFF-ova diplomca učinio partnerom.
Eichinger je želio ekranizirati filmove koji provociraju i polariziraju mišljenja, priče koje
odražavaju viziju života mlade generacije i nude, sasvim jednostavno, veliku kinematografiju.
A sada je tu bila ta Christiane F.
U njezinoj priči Eichinger je vidio veoma potresan filmski materijal pa se s Rolandom Klickom
posvetio pisanju scenarija. Osim u vezi s tim, njihov se koncept veoma razlikovao. Bernd Eichinger
je stoga zamolio scenarista i producenta Hermana Weigela, svog starog prijatelja s HFF-a, da mu
bude dramaturg;potom među njima trojicom dolazi do nesuglasica jer je Klick htio, kako su
Weigel i Eichinger poslije rekli, podijeliti uloge 25-godišnjim glumcima, a upravo je to što je riječ
o adolescentima bilo fascinantno u Christianinoj priči. Tu prestaje suradnja i prijateljstvo između
Eichingera i Klicka - ali s tim i financiranje filmskog projekta jer je Klick jednom odredbom u
ugovoru osigurao da se nikakva financijska sredstva u vezi s njim više ne mogu ulagati u film.
Tako je film debitirao s milijun maraka produkcijskog deficita.
Realizator koji je zamijenio Klicka bio je također stari Eichingerov prijatelj, Ulrich Edel.
Iako su ta tri čovjeka bili uhodan tim još od fakultetskih vremena, daleko od toga da je
produkcija Djece s kolodvora Zoo bila pod sretnom zvijezdom.
Najprije se rasplamsala rasprava s Eichingerovim menadžerom, Karl-Heinzom
Bollinghausom, jer je on procijenio proračun na samo 200.000 maraka, za razliku od Eichingera
koji je planirao najmanje 800.000. Nakon toga se Eichingerov partner Eckes želio povući. Eckes i
Bollinghaus bili su stariji od Eichingera, bili su druga generacija, i poput svih urednika
etabliranih izdavačkih kuća nisu mogli ni zamisliti da bi priča o djetetu ovisnom o heroinu koje se
prostituira mogla zainteresirati širu publiku. Švicarac Bernd Schaefer kupio je Eckesov udjel.
Osim toga, realizacija filma je naišla na probleme isključivo praktične prirode, poput onih s
podjelom uloga, koji su dugo ostali neriješeni.
Eichinger se jednako loše slagao s Edelom kao nekad s Klickom - sve dok igrom sudbine na
casting nije napokon došla Natja Brunckhorst, školarka iz Berlina. Doveli su je iz škole između
podneva i dva sata - zapravo na audiciju za ulogu Christianine sestre.
Ali kad ju je Eichinger vidio, odmah je pomislio: Christiane, to je ona!
Natja Brunckhorst odgovarala je Christianinu opisu iz knjige: duge tanke noge, duga smeđa
kosa, izgledala je prokleto isto. Prema njegovim izjavama, bilo je sličnosti i u njihovim
biografijama: »Bila sam zaista usamljeno dijete. I onda se nađeš u situaciji u kojoj odjednom
nešto vrijediš. U kojoj dobivaš hvalospjeve. U kojoj se odjednom nađe netko tko se brine o tebi.
Čak sam imala i socijalnog radnika koji me pratio, stalno sam ga slala po čokoladu s kremom
usred noći na stanicu Zoo. Obožavala sam to što su se brinuli o meni.«
To je glumica rekla Eichingerovoj udovici, Katji Eichinger, u biografiji njezina muža koja je
izdana 2012. pod naslovom BE.
Realizator i producent umro je 5. siječnja 2011. Bilo su mu samo 62 godine, dobio je infarkt
tijekom večere s obitelji i prijateljima u Los Angelesu. Među njegovim velikim uspjesima su Priča
bez kraja (1984.), Ime ruže (1986.), Propast (2004. - bio je i scenarist), Parfem (2006. - za koji
također piše scenarij), Grupa Baader (2008.).
Mi djeca s kolodvora Zoo bio je početak velike karijere, grom iz vedra neba, koji 1980. nitko
nije očekivao.
Ali vratimo se filmu: kamerman je radio vrlo precizno, ali i veoma sporo. Snimanje se toliko
oduljilo da su završili jesenski praznici, a mladi su glumci morali natrag u školu. Zato se moglo
snimati samo između završetka nastave i prije nego što se smrači, što se događalo sve ranije i
ranije. Za većinu mjesta koja su navedena u pravoj priči nije bilo dozvole za snimanje, na primjer
za scene koje se odvijaju na stanici Zoo. Kamerman se kretao u invalidskim kolicima s kamerom
skrivenom u kartonu.
Potom se na snimanju pojavio prvi leš: kada je ekipa htjela pripremiti za snimanje stanicu
S-Bahn Bulowbogen, pronašli su mrtvaca: predoziranje. Policija je stigla prije nego što je prvo
dijete došlo na snimanje.
Zatim, dok je režiser Uli Edel viseći na ljestvama razmišljao gdje će postaviti kameru, našao je
paketić omotan trakom. Otvorio ga je, vidio da je riječ o heroinu i u isto vrijeme primijetio da
ispred njega stoji narkić koji je drhtao držeći nož u ruci. Mora da se provukao mimo osiguranja:
otrgnuo je paketić iz Edelovih ruku i pobjegao.
Druga smrt koja je usporila snimanje Djece s kolodvora Zoo bila je smrt Johna Lennona.
Prava Christiane ušmrkala je prvi heroin prije koncerta Davida Bowieja u Internationales
Congress Centrumu u Berlin- Charlottenburgu. Taj joj je trenutak promijenio život. Budući da je
Bernd Eichinger mnogo držao do vjerodostojnosti, nije vidio drugo rješenje osim da zamoli
