Lica i maske svetoga

518 Pages·1997·12.297 MB·Croatian

by  Jakov Jukić

POLAZIŠTA
SVEZAK 25
Jakov Jukić
LICA I MASKE SVETOGA
JAKOV JUKIĆ
LICA I MASKE SVETOGA
OGLEDI IZ DRUŠTVENE RELIGIOLOGIJE
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST
ZAGREB, 1997.
Korektura:
ANTE B. BARIČEVIĆ
Grafički uredila:
DUBRAVKA KLARIN
Opremio:
ROMAN TURČINOVIČ
Izdaje: Kršćanska sadašnjost, Zagreb, Marulićev trg 1-
Odgovara: dr. Aldo Starić
Tisak: Kršćanska sadašnjost, Zagreb
Naklada: 1.000
ISBN 953-151-167-5
Iz zahvalnosti za podršku dobrotom,
ovu knjigu posvećujem
supruzi Nadi i sinu Vicku.

UMJESTO PREDGOVORA:
DRUŠTVENI UTJECAJI
Zaista živimo u čudesnom vremenu sve bržih, brojnijih i
većih društvenih promjena, koje svijet još nije vidio, a niti su
ikada dosad u takvu obliku zasvjedočene u povijesti ljudsko­
ga roda. Tome neuklonjivu utjecaju danas baš nitko ne uspi­
jeva do kraja odoljeti i izmaknuti, pa ni oni najuporniji brani­
telji tradicije i zagriženi ideolozi prošlosti. Sa svih strana na-
hrupljuju uvijek nove ideje i proizvodi, stvarajući toliku ne­
preglednost i nesigurnost da izazivaju gotovo vrtoglavicu u
ljudi nespremnih za neprestane promjene. Potrošnja ide is­
pred proizvodnje, a želje prije potreba. Čak je i religija posu­
stala u ustrajnosti i počinje se polako mijenjati, iako je najdu­
že ostala na braniku stalnosti. Čini se da smo svi podjednako
uvučeni u taj suludi ples napretka, koji juri u susret potpuno
nepoznatim ishodima. Moć je ljudi svakako porasla, ali je
istodobno opala njihova sposobnost da našoj zapadnjačkoj ci­
vilizaciji pruže drugačiji ustroj i dadu novo usmjerenje. Mo­
žda smo za tu promjenu već dobrano zakasnili, ako ju je uop­
će bilo moguće izvesti.
To onda postaje dovoljnim razlogom da se poziv sociologije
i društvene znanosti uopće, na trenutak učini posve uzalu­
dnim i suvišnim. Jer, umjesto da utvrđuje stanje društva u
sadašnjosti ili predviđa njegov razvitak u budućnosti - što bi
joj bilo jedino i primjereno - društvena znanost znatno i ne­
povratno zaostaje za životom i njegovim ubrzanim tijekovi­
ma. Čim ona nešto izrekne, utvrdi ili pak predvidi, već je to
posve zastarjelo i izmaklo nadzoru ljudskoga htijenja. Zato
suvremena povijest ide mnogo brže od spoznaja suvremene
društvene znanosti, što može biti sudbonosno za obje tvorbe:
povijesti da zabludi i ne dostigne cilja, a društvenoj znanosti
da se odrekne i odijeli od života u korist neplodnih teorijskih
nagađanja.
Osim tih osjećaja nepotrebnosti i uzaludnosti koji ih ne­
prestance salijeću — dakako u uvjetnom smislu - sociologe raz­
dire također i sumnja da možda u očima drugih ljudi i cijele
javnosti ne ispadnu običnim prevrtljivcima i nedosljednim
znanstvenicima, što danas govore jedno, a već sutra tvrde i
zastupaju posve drugo. U tom bi sklopu bilo jamačno potpuno
pogrešno i nepravedno kriviti njih za licemjerje kad se zapra­
vo moderni svijet stubokom promijenio, a ne oni. Ako bi soci­
olozi slučajno drugačije postupali, izdali bi svoj poziv vjerno­
sti iskustvu i zanijekali istinitost rezultata istraživanja dru­
štvenih zbivanja kakvi se u stvarnosti doista otkrivaju. Bavi
li se takav »nesigurni« i »nepotrebni« sociolog još i religijom
ili društvenom religiologijom, problemi će samo narasti, to
prije što je sekularizacija u naše doba opasno ugrozila puki
opstanak onog predmeta istraživanja na koji su spomenute
znanstvene grane isključivo upravljene. Ako se pak - kao tre­
će susljedna oznaka - pokaže da je takav sociolog religije k
tome i osvjedočeni vjernik i uvjereni kršćanin, situacija se do­
datno usložnjuje i postaje krajnje nepovoljnom za sva tri pozi­
va u njemu. Jer, valjda nema ničega toliko oprečnog promjen­
ljivostima današnjega društva koliko su to upravo nepro­
mjenljive svete istine - objavljene ili doumljene - svake reli­
gije, bez čega one zapravo i prestaju uopće biti nekim religija­
ma. Doslovce razapet između tih dviju jednako zahtjevnih
vjernosti, znanstvene i vjerničke, religiozni sociolog religije -
ukoliko ga tako u protuslovljima možemo nazvati - bit će
stavljen na velike kušnje i uvučen u nepremostive prijepore,
koji često nemaju svojega kraja.
Svejedno, iz svake ljudske stiske i muke rodi se ponešto
koristi i pouke. Uostalom, brojne su znanosti i područja duha
podložni istom zakonu propadljivosti i promjenljivosti. Religi­
ozna vidovitost samo bolje raspoznaje ono što znanost s napo­
rom dosiže. Tako se poslije dugih povijesnih razdvajanja i
oštrih teorijskih sučeljavanja, religija i društvena znanost
opet sretno susreću i međusobno propitkuju, svijesni da su
nepovratnom nužnošću spojeni barem u onom ljudskom biću
koje živi opisano dvostruko iskustvo. Da bi do toga došle dru­
štvena se znanost mora demitizirati, a religija deideologizira-
ti. Taj je proces u punom tijeku i njegovi se prinosi već zamje­
ćuju: u skromnostima znanstvenih odgovora i dobrohotnosti­
ma religijskih poruka. Čini se da su na svim područjima gri­
jesi oholosti i zla samodovoljnosti jednako razorni i pogubni.
Dapače, nazočniji su ondje gdje su ideje uzvišenije. Zato nema
plemenitija cilja i moralnijeg pothvata doli liječiti ljudsku du­
šu od tih drevnih napasti, koji se inače nalaze u ishodištima
većine zala na našoj zemlji.
Upravo iz takvih istodobnih rascjepi i pomirenja između
društvene znanosti, religije i kršćanstva proizašla je ova knji­
ga. Stoga u njoj namjerno nisam htio ništa skrivati, a niti
prešućivati. Naprotiv, pustio sam dvojbama na volju da se raz­
mašu i razmnože u slobodi posvemašnje iskrenosti. S obzi­
rom na najnovije društvene promjene, koje su donijele druga­
čije vidike i raskrile pritajene nakane, mnogo se toga prelo­
milo u meni i mojim dosadašnjim razmišljanjima. Tko je imao
dostatno strpljenja pročitati prethodne tri objavljene knjige -
Religija u modemom industrijskom društvu, Povratak sveto­
ga i Budućnost religije — taj će zasigurno biti silno iznenađen
u kolikoj se mjeri one razlikuju od ove nove i četvrte moje
knjige, što naposljetku i sam njezin naslov -Lica i maske sve­
toga - na neki način navješćuje. U tome su prije opisane dru­
štvene promjene i idejni obrati odigrali poglavitu ulogu. Svi­
jet je naime izašao iz modeme i ušao u postmodemu, dok smo
mi učinili obrnuti krug i neočekivano se vratili u predmoder-
nu, čak ponegdje spustivši se ispod razine komunističkih
ostvarenja. Zvuči čudnovato, ali su možda sve bivše socijali­
stičke zemlje osuđene na ponavljanje prošlosti - pa i one ko­
munističke - ne bi li tako iz nje napokon jednom već i izašle,
naravno u stvarnosti, a ne na riječima kako se baš sad nemi­
lice zbiva. Stari je totalitarni poredak promijenio samo obli­
čje, ali još nikako i narav. Zato komunizam - osobito onaj
boljševičkog tipa - može posve uspješno nastaviti živjeti u
protukomunističkoj retorici i nacionalističkoj ideologiji, jer
obje pripadaju predmodemi. Dok ne proradi demokracija, sve
su razlike semantičke, a ne bitne. Nije se dakako u svemu to­
me bilo lako snalaziti, jedanput s loše pripremljenom škol­
skom sociologijom, a drugi put s dobro prilagodljivom crkve­
nom religijom. Nikakvo onda nije bilo čudo da su pred tim
tvorbama i pretvorbama, licima i maskama, ušle u krizu i do­
šle u pitanje mnoge moje znanstvene sigurnosti i kršćanske
uhodane danosti. Zadnjih pet godina vodili smo nekoliko
odlučnih i odsudnih bitaka: za mene je jedna od najtežih bila
svakako ona sa samim sobom i svojom savješću. Ova knjiga
odslikava baš tu borbu i njezine bolne odjeke, premda odjeve­
ne u znanstveno misaono ruho.
S religijom je išlo još teže, jer se duhovno okružje u mno­
gome promijenilo, u nas i u svijetu. U nerazvijenim zemljama
i društvima proizašlim iz raspadnutih komunističkih poreda­
ka, zlokobne političke mržnje i krvava nasilja stavile su obra-
9
zine religije na svoja lica. Teško je bilo to ne vidjeti, a još teže
sve prešutjeti. U zapadnjačkim pak društvima postomodeme,
vjerska se ravnodušnost širila bez zaustavljanja, pa i među
najgorljivijima braniteljima teorijskoga kršćanstva. Na plo­
dnu tlu svjetovnosti, počeli su nicati i cvasti stare sekte i novi
religijski pokreti najraznovrsnijeg oblika i učenja. Ezoteri-
zam, okultizam, New Age i spiritistički channeling zadobili su
pravo građanstva. Kršćanstvo je izgubilo svaki monopol i
društvenu moć, a svijet se do kraja pluralizirao i privatizirao.
Gledali smo rasap tradicionalnog i predkoncilskog kršćanstva
upravo u trenutku kad nam je poslije pada komunizma on do­
lazio kao jedini spas i najbolje rješenje. Tko danas u suvreme­
nu svijetu hoće vjerovati, taj mora ploviti protiv struje svijeta
i vjetra javnosti. Stoga će kršćana biti sve manje, jer jedno­
stavno neće moći više hiniti svoje kršćanstvo u potpuno svje­
tovnom svijetu. Oni pak što ostanu i opstanu, nosit će obi­
lježja dobrote, istinoljubivosti, vjerodostojnosti, iskrenosti, di­
jaloga i radosti. Vjera se sad prihvaća kroz kušnje slobode, a
ne kroz prijetnje strahom. Zlo je najprije u nama i njega treba
pokušati iskorijeniti; dobro je u bližnjemu i njega valja poti­
cati. Otud i obrat u odnosu prema svijetu: nema neprijatelja
nego braće; nema protivnika nego bližnjih. Kršćanin nije čo­
vjek protiv drugoga nego za drugoga - kao što je to bio Isus
Krist.
Toliko o promjenama u svijetu i u njegovoj religiji, što nije
bilo neočekivano, jer je išlo svojim tijekom od vremena pojave
sekularizacije i imalo ulogu čišćenja kršćanskih savjesti od
ostataka integrizma, lažne veličine, posjedništva istine, ne­
trpeljivosti, isključivosti i bojovnosti. A upravo je taj predkon-
cilski duh na izmaku — poražen od sebe, a ne svijeta — prijetio
da zavlada u postkomunizmu i vrati povijest natrag u tužne
sukobe katolika između skupina i stranaka. O tim opasnosti­
ma i ugroženostima najviše govori ova knjiga. Dapače, ona je
odgovor na pokušaje da se kršćanstvo i Crkva još jednom zlo-
uporabe u svrhe koji nisu ni kršćanske, ni crkvene.
Postalo je najzad razvidno - nakon svega što smo doživjeli
i preživjeli - da državnost i neovisnost još nisu kršćanstvo ne­
go tek građansko postignuće koji su drugi narodi davno
ostvarili. Štoviše, nije to niti demokracija, a kamoli njezini
potiskivani počeci. Za postati kršćaninom traži se ispunjenje
mnogo težih i posve drugačijih dužnosti od redovitih svjetov-
nih obveza. Obećana zemlja je na nebu, a ne ovdje u politič­
kim oslobođenjima. Otud mnoštvo nesporazuma koje knjiga
pokušava rasvijetliti i preduhitriti, barem u teorijskoj raspra­
vi i povijesnoj opomeni. Ako joj je nerijetko u središtu pozor­
nosti upravo rat ništa ne treba začuditi kad se znade da je on
bio naša drama i naša sudbina. A kršćanstvo je poruka mira
u najdubljem smislu: do opraštanja i križa za grijeh drugih.
Na koncu nekoliko napomena. U knjizi nisam uspio izbje­
ći stanovita ponavljanja, posebice u zadnjim poglavljima. Ve­
ćina tekstova je već objavljena, bilo u našim ili stranim časo­
pisima ili zbornicima. Iako mogu izgledati između sebe posve
nepovezani, pažljivi će čitatelj lako otkriti da sva poglavlja
spaja nekoliko bitnih i nezaobilaznih tema o kojima sam ne­
tom pisao u ovom predgovoru. Zahvaljujem konačno svima
koji su mi pomogli, osobito izdavaču i brojnim prijateljima što
mi godinama šalju knjige i časopise iz svijeta. Ako bi u mojoj
knjizi uspjeli prepoznati barem govor iskrena kršćanina i za­
uzetost ozbiljna društvenog religiologa nadam se da bi već ti­
me njihova velikodušnost bila nagrađena.
Kako i sve moje dosadašnje objavljene tekstove i napisane
znanstvene radove, tako i ovu knjigu ne potpisujem pravim
imenom Željko Mardešić nego s pseudonimom Jakov Jukić,
jer sam baš potonji počeo rabiti prije više od trideset godina u
prošlom poretku, stavivši na lice jedinu masku što s ponosom
i radošću nosim.
11