krizna žarišta u hladnoratovskom svijetu

12 Pages·2015·0.85 MB·Croatian

1
KRIZNA ŽARIŠTA U HLADNORATOVSKOM SVIJETU
(P.S. – zbog ograničenog prostora naravno da sam vam događaje prikazao prilično telegrafski, a za sve više od
ovoga morat će te pročitat u drugoj literaturi, pogotovo se to odnosi na kompleksne događaje na Bliskom Istoku)
Korejski sukob
Korejski sukob od 1950-1953.g., bio je prvi hladnoratovski izlet na svjetsku scenu, jer
do tada se sve bitno događalo u Europi. Nakon 2.
w.w. rata Koreja je podijeljena po 38. paraleli, i to
na Južnu Koreju koja je bila prozapadno
orijentirana i na Sjevernu Koreju proruski
orijentiranu.
Pokušaj Sjeverne Koreje da svoj
komunistički sistem proširi i na Južnu Koreju
pretvorio se u otvoreni napad 1950.g., a glavnu
pomoć dobivala je od SSSR-a. Odmah su reagirale
snage UN, pod vodstvom SAD, pokušavajući
pomoći režimu Južne Koreje. Vrlo brzo se i Kina
uključuje u rat šaljući svoje trupe što je prijetilo
širenjem sukoba, pa je primirje sklopljeno 1953.g.,
a rezultiralo je daljnjom podjelom Koreje po 38.
paraleli, a tako je ostalo do danas. Južna Koreja
razvila se u pravog
gospodarskog tigra
Slika 1: Korejski rat je u početku krenuo dobro za Južnu Koreju i zapadne
jugoistočne Azije, dok je
snage, ali tada se u rat ubacuju Kinezi, što je umalo dovelo do potpunog poraza
zapadnih snaga. Glavni zapovjednik združenih antikomunističkih snaga bio je Sjeverna Koreja ostala
momak sa slike – američki general, Douglas McArthur, koji je zbog spomenutih prava zaostala crna rupa,
nepovoljnih ratnih okolnosti postao jako nervozan, i počeo zagovarati upotrebu
čije stanovništvo
nuklearnog naoružanja. Na sreću po Svijet, Amerikanci su ga maknuli sa
zapovjedne pozicije. doslovce jedva
preživljava.

Vijetnam
Vijetnam,
Cambodia i Laos Slika 2: Kolaž njemačkog umjetnika Wolfa
bile su francuske Vostella, naslovljen Miss America. U središtu je
kolonije poznate prikaz pogubljenja osumnjičenog člana Viet
Conga. Na dnu se američke snage naslađuju nad
kao Francuska
pobijenim neprijateljem, a u pozadini svega je
Indokina. Još 30-ih oskrnavljeni lik lijepe žene. Djelo kritizira
godina razliku između američke nevinosti, ljepote i
ponosa, što se neprestano ističe, sa
komunistička
svakodnevnom brutalnom realnošću Vijetnama.
ideologija naišla je Ovo djelo je samo jedno od mnoštva reakcija na
na plodno tlo u vijetnamski rat, koji će stvoriti široki pacifistički
pokret, mnoštvo subkulturnih grupa (hipiji),
Vijetnamu pod
studenti će se masovno okrenuti antiratnim
utjecajem Rusije i demonstracijama, a sve takve aktivnosti
Kine. Pokretač kulminirat će 1968.g., kada je američka
involviranost u Vijetnamu bila najveća. Ne bez
Komunističke
razloga će ta 1968.g. ostati poznata kao
partije Vijetnama revolucionarna godina, jer će se
bio je Ho Chi protuvijetnamske studentske demonstracije u
SAD, proširiti širom svijeta, sa zahtjevima za
Minh, a sama
socijalnim promjenama i političkom
partija organizirana demokratizacijom.
je na teritoriju Kine
i uz pomoć Mao Ce Tunga. Ho Chi Minh je u stvari bio učenik koji se okrenuo protiv svog
2
učitelja, naime kompletno obrazovanje može zahvaliti Francuzima, koji su mu omogućili i
putovanje po Europi, gdje je on pokupio svoju komunističku ideologiju. Početkom 2.w.w. na
teritoriju Vijetnama pokreće nacionalni pokret protiv svih agresora, a u tome su imali i dobru
pomoć SAD, koje su pomagale u oružju i obučavanju vojske Vijetnama protiv Japanaca.
Nakon rata su mogli nastaviti dobru gerilu protiv francuske kolonijalne vlasti, koja je
konačno morala popustiti 1954.g. nakon teškog francuskog poraza kod Dien Bien Phua.
Francuska priznaje nezavisnost Vijetnama, Cambodie i Laosa, a Vijetnam je podijeljen po
17. paraleli, kako je tada dogovoreno samo privremeno, do izbora.
Sjeverni Vijetnam bio je komunistički pod kontrolom Ho Chi Minha, sa središtem u
Hanoiu, dok je Južni Vijetnam bio prozapadno orijentiran sa središtem u Saigonu. U Južnom
Vijetnamu uspostavljen je diktatorski režim
predsjednika Diema, koji je ujedno bio i katolik, a
to mu je donosilo negativne bodove u budističkom
okruženju. Najveći su mu protivnici ipak seljaci
koji žive na rubu egzistencije, pa se okreću
komunizmu i Ho Chi Minhu od kojeg traže
pomoć.
Uskoro Viet Cong pokreće gerilski rat u
Južnom Vijetnamu koji je pomagan od
komunističkog režima Sjevernog Vijetnama, a
cijeli prostor Vijetnama postaje žarište
hladnoratovskog
prepucavanja. Slika 3: Gomila ljudskih kostiju kao produkt polja smrti, neljudskog režima koji je
SAD su stale formiran u susjedstvu Vijetnama - prostor Kambodže. Tamo su vlast 1975.g. preuzeli
komunistički Crveni Kmeri (Khmer Rouge) pod vodstvom Pol Pota. Njihov krajnji
u obranu režima J.
cilj bio je stvaranje agrarne utopije, u kojoj bi se svi stanovnici vratili na selo, u
Vijetnama, te su na poljoprivrednu proizvodnju. Trebalo je uništiti sve dotadašnje tekovine civilizacije,
početku slali samo da bi se izgradilo novo, savršeno, seljačko društvo. Ispraznili su gradove, zatvorili
škole, ukinuli trgovinu, ukinuli novac, ukinuli religiju, brak, sve strane izume (TV
pomoć u
npr.). Progonili su sve ideološki sumnjive, a to su bili svi obrazovani ljudi – liječnici,
naoružanju, a od profesori, svi koji govore strane jezike, pa i svi koji nose naočale (puno čitaju).
1965.g. počinje Godina 1975. prozvana je nultom godinom za novu Demokratsku Kampućiju, kako su
nazvali Kambodžu. Takav režim je u kratkom razdoblju između 1975. – 1979. uspio
pravo vojno
usmrtiti oko 3 milijuna ljudi.
uključivanje SAD u
vijetnamskom ratu, dok su 1968.g. već imali
500.000 svojih vojnika u Vijetnamu. Bez
obzira na vojnu i tehnološku prednost SAD,
poraz u tom ratu bio je neminovan, pa je mir
potpisan 1973.g. u Parizu, a 1975.g. je rat u
potpunosti završio konačnom pobjedom
Sjevernog Vijetnama.

Kuba
Kuba od
1898.g. prelazi u Slika 4: Fidel Castro (lijevo) u svojoj karakterističnoj pozi velikog govornika, čiji su
govori znali trajati i po desetak sati, i Che Guevara, svjetska revolucionarna ikona, koji je
ruke SAD nakon
uvijek tvrdio da se hrabrom gerilskom borbom može ostvariti socijalistička revolucija. Prve
početka
svoje aktivnosti započeo je u Guatemali, zatim na Kubi, gdje nakon uspjeha revolucije
američke postaje važan član Kubanske vlade. Svjetsku slavu stekao je žestokim verbalnim napadima
na vanjsku politiku SAD. Miran život člana kubanske vlade nije mu odgovarao, pa 1965.g.
imperijalističke
kreće u Kongo u Africi gdje pomaže revolucionarnu borbu. Ubijen je kao pripadnik gerilske
politike i rata sa
skupine u Boliviji 1967.g.
Španjolskom
koja je do tada kontrolirala Kubu. Tek od 1934.g. Kuba dobiva punu nezavisnost, uvijek pod
3
političkim utjecajem SAD, pa čak i američkih kriminalnih krugova. Politička situacija cijelo
to vrijeme bila je dosta nestabilna, a posebno 50-ih godina u vrijeme diktature generala
Fulgencia Batiste.
Protiv diktature gen. Batiste započeo je gerilski
pokret otpora pod vodstvom Fidela Castra, kojem se u
Mexicu (gdje se pripremao Castrov pokret otpora)
pridružio Che Guevara. Castrov i Che Guevarin pokret
otpora je uspio, te je na početku 1959.g. stvorena
revolucionarna kubanska vlada blisko povezana s
SSSR-om. To je bio strašan udarac na ponos SAD, jer je
stvorena komunistička zemlja u njenom dvorištu. Uskoro
je CIA pokušala pokrenuti kontrarevoluciju i to tako da je
obučila Kubance koji su se protivili Castrovu režimu i
1961.g. iskrcala ih u
Zaljevu Svinja, ali je
Slika 5: Dogovor Hruščova i Kennedyja koji je razriješio Kubansku krizu. Rusi
akcija završila kao
su pristali maknuti svoje oružje s Kube, ali su i Amerikanci morali maknuti
totalna katastrofa.
svoje raketne baze iz Turske, što se nije dalo u javnost da ne bi ispalo da su
Uz Kubu je Ameri morali također popustiti. Nakon tog događaja, kada su svi shvatili koliko
su bili blizu nuklearnog rata, uspostavljena je 1963.g. direktna, otvorena
vezana i jedna od
telefonska veza između Washingtona i Mockbe, tzv. vruća linija ili crveni telefon,
najdramatičnijih kriza
kako se u kuloarima nazivala takva linija.
hladnog rata –
Kubanska raketna kriza, 1962.g. Amerikanci su saznali za izgradnju ruskih raketnih sistema
na Kubi pa je Kennedy odmah naredio američku pomorsku blokadu Kube, što je izazvalo
strahovitu napetost u svijetu, jer niti jedna strana nije željela popustiti, pa je zavladao strah od
mogućeg nuklearnog rata.
Istovremeno se događala i kriza vezana za Zapadni Berlin, naime Hruščov je pritisnuo
Zapad tj. Amere da napuste Zapadni Berlin, te da je zbog toga spreman ući i u rat. Hruščov je
bio uvjeren da mladi američki predsjednik Kennedy neće imati hrabrosti suprotstaviti se.
Kennedy ne samo da se suprotstavio, nego je bio svjestan da popuštanje u Zapadnom Berlinu
znači i mogući poraz po pitanju Kube. Ostao je upamćen nastup Kennedyja u Zap. Berlinu
kada je održao poznati govor koji je izazvao oduševljenje i smijeh mnoštva prisutnih jer je
počeo rečenicom: „Ich bin Ein Berliner“ (Ja sam krafnica!).
Kriza je riješena u listopadu 1962.g. dogovorom Hruščova i Kennedyja prema kojem
Rusi prestaju s izgradnjom raketnih rampi i pristaju odstraniti svoje oružje s Kube, a Ameri
obećavaju da nikada neće izvršiti invaziju na Kubu ili na drugi način fizički rušiti Castrov
komunistički sistem, ali i da će povući neko oružje iz Turske.

Indija i Pakistan
Britanska laburistička vlada kojoj je na čelu Clement
Atlee, već je 1945.g. bila spremna na priznavanje
nezavisnosti Indije, svog krunskog dragulja, ali problem je
bio u međusobnom sukobu hindusa i muslimana, koji ne
žele vladara suprotne religije. Nasilje između hindusa i
muslimana je sve žešće, pa su se Britanci 1947.g. odlučili za
stvaranje dviju nezavisnih država – Indije i Pakistana (čija
su dva dijela teritorijalno odvojena, tj. Zapadni i Istočni
Pakistan), a slijedeće, 1948.g. priznali su nezavisnost i
Ceylonu (Sri Lanka).
U prvim godinama nakon nezavisnosti u Slika 6: Jedan od najvećih svjetskih
sukobima je stradalo više od milijun ljudi s obje mirotvoraca, Mahatma Gandhi, po kojem se
nenasilni otpor naziva gandijevskim.
4
strane, a 10-ak milijuna stanovnika, također s obje strane selilo se u "svoje" vjersko područje.
Stradao je čak i mirotvorac Mahatma Gandhi kojeg je ubio hinduski fanatik jer se Gandhi
zalagao za obostrani mir.
Ubrzo su nastupili i problemi s granicama, naime Britanci su dozvolili da prinčevske
države (na čelu maharadža), koje su imale autonomiju i pod Britancima, same izaberu što
žele: biti dio Indije; biti dio Pakistana; biti nezavisan. Male prinčevske države su brzo
progutane, ali sa većima je bilo problema. Npr. Hyderabad – u njoj je vladao muslimanski
maharadža, ali stanovništvo je većinski hindusko, pa je Indija okupirala taj prostor, a kako je
Hyderabad usred Indijskog potkontinenta nije bilo većih problema. Većih problema bilo je sa
prostorom Kashmira, gdje je maharadža bio hindus, a stanovništvo muslimansko, pa je
Pakistan pokušao isti princip kao Indija s Hyderabadom, ali
kako je Kashmir na graničnom području između Indije i
Pakistana izbio je rat 1948.g., u koji se kao medijator mora
uplesti i UN. Kashmir je od 1972.g. podijeljen na dva dijela.
Problemi su 1971.g. izbili u Istočnom Pakistanu koji
je gotovo 1600km udaljen od matičnog Zapadnog Pakistana,
naime započeo je Bengalski separatistički pokret, koji
pomaže Indija uz čiju je pomoć stvorena nova država –
Bangladeš (Bengalska zemlja).
Oči svjetske javnosti jače su upereni prema Indiji i
Pakistanu od 1974.g. kada Indija objavljuje da posjeduje
atomsku bombu, a Pakistan je odmah počeo akcije u istom
pravcu. To je vrlo nezgodna stvar za dosta nestabilno
područje u kojem je hrpetina jezičnih, vjerskih i etničkih
Slika 7: Scena iz indijsko- skupina, pa postojanje nuklearnog naoružanja na takvom
pakistanskog sukoba u Kashmiru. području nikome ne ulijeva povjerenje.
Najjači su separatistički pokreti Sikha u Punjabu, protiv kojih Indija mora pokrenuti
vojsku 1984.g. (Sikhi su ubili premijerku Indiru Gandhi, što im je olakšano činjenicom da su
Sikhi kao kvalitetni vojnici služili kao tjelohranitelji svih vodećih političara Indije), i
Tamilskih tigrova na jugu Indije (oko grada Madrasa i na Sri Lanki) koji su izvršili atentat
na premijera Rajiva Gandhija (sina Indire Gandhi), 1991.g.

Izraelska država i Arapsko – Židovski sukobi
Ubrzo nakon
Balfourove deklaracije iz
1917.g. počinje doseljavanje
Židova u Palestinu, a Britanci
koji su kontrolirali to
područje postali su meta
kritika i od strane Arapa,
kojima smeta što Britanci
dozvoljavaju tako brojno
doseljavanje Židova, i od
strane Židova, kojima pak
smeta što Britanci ne
dopuštaju još masovniji priliv
Židova.
U
neprijateljskom
Slika 8: Karta prikazuje krizna područja koja su Izraelci osvojili u ratovima protiv
okruženju Židovi
Arapa, a koja su i danas u središtu zbivanja u izraelsko-palestinskim odnosima. Pod
nekakvom su palestinskom samoupravom još Zapadna Obala i pojas Gaze.
5
odmah formiraju svoju vojnu organizaciju – Haganah (obrana) i terorističku organizaciju –
Irgun Zvai Leumi (Nacionalna vojna organizacija), koje već od 30-ih godina počinju
zajedničke gerilske kampanje protiv Britanaca (da se što prije maknu s tog područja i time
otvore mogućnost Židovima da se izbore za vlastitu državu) i protiv Arapa.
Nakon II svjetskog rata Britanci su
„vrući Palestinski krumpir“ predali pod
kontrolu UN-a, koji 1947. donose
Rezoluciju 181, kojom se predlaže podjela
britanskog mandata Palestine na židovski i
arapski dio, dok bi Jeruzalem potpao pod
međunarodnu kontrolu. Židovski vođe
prihvatili su ponudu, ali Arapi odbijaju.
Unatoč arapskom neslaganju, UN su
potvrdili svoju Rezoluciju i odobrili podjelu.

Ratovi između Arapa i Izraela
Samo nekoliko sati
nakon što se posljednji put
zavijorila Union Jack zastava Slika 9: Oko Izraela nastao je ogroman broj izbjegličkih logora
Palestinaca od kojih se mnogi odgajaju u mržnji prema Židovima. Među
u Jeruzalemu, židovski vođe
takvim ljudima nije teško regrutirati mladiće ili djevojke za razne
proglasili su nastanak terorističke akcije ili pokrete. Na slici je skupina Palestinaca pod oružjem,
države Izrael – 14. svibnja spremni za akciju, a duhovno se uzdižu čitajući Crvenu knjižicu Mao Ce
Tunga
1948., a službeno priznanje
odmah je stiglo od SAD-a i CCCP-a. Već slijedeći dan počinje prvi u nizu arapsko-izraelskih
sukoba. Vojske susjednih arapskih zemalja – Egipat, Sirija, Libanon, (Trans)Jordan, Irak –
napale su Izrael. Niz slabosti u vojnoj koordinaciji i neorganiziranosti s arapske strane, te
većoj motiviranosti s izraelske strane,
rezultiralo je neuspjehom arapskih zemalja.
Glavni rezultat ovog rata 1948/49. bilo je
neostvarivanje države palestinskih Arapa.
Naime, taj teritorij razgrabili su Izrael,
Egipat (pod svoj utjecaj stavio pojas Gaze)
i Jordan (anektiranje područja Zapadne
Obale, što će u kasnijim vremenima
dovoditi do trvenja između Palestinaca i
Jordanske vlasti). Ovim ratom započeo je
dugotrajni problem palestinskih
izbjeglica, već u ovoj fazi oko 800.000
Palestinaca postali su izbjeglice po okolnim
arapskim zemljama. Isto tako velika većina
židova iz arapskih zemalja, koji
Slika 10: Potopljeni brodovi u Sueskom kanalu kao rezultat Sueske krize tamo borave već stoljećima,
1956. Rusi su prijetili da će se i oni uključiti na strani Egipta; SAD su
naseljavaju se u Izrael.
upozorili tada financijski klimave Britance da će im ukinuti sve kredite;
Izraelska pobjeda imala
Sirija je digla u zrak svoje naftovode što je zapuhnulo Zapadnu Europu
ozbiljnom nestašicom nafte. Pod tim kombiniranim pritiscima sukobi su je jak utjecaj na događanja u
završeni, ali naravno ne i napetosti.
arapskom svijetu. Mnogi
arapski vođe su diskreditirani, a mlađi nacionalni vođe preuzimaju kontrolu. Iz takvog
nezadovoljstva na čelo je Egipta, vojnim pučem, 1952. došao Gamal Abdel Nasser, veliki
arapski nacionalist. Važnom figurom arapskog svijeta postao je sredinom '50-ih, kada je ušao
u sukob s Velikom Britanijom, Francuskom i Izraelom oko Sueskog kanala. Egipatsko
6
odbijanje ulaska u određene vojne integracije Zapada (Bagdadski pakt), navelo je Zapad
(čitaj: SAD) da odbije prodati Egiptu oružje. Nasser se tada okreće CCCP-u i Istočnom bloku,
pa od Čehoslovačke dobiva traženo oružje za egipatsku vojsku. Zapadne sile tada reagiraju
uskraćivanjem obećane love Egiptu za izgradnju velike Asuanske brane na Nilu, a revoltirani
Nasser provodi nacionalizaciju Sueskog kanala koji je na egipatskom teritoriju, ali pod
kontrolom britanskih i francuskih kompanija. U jesen 1956., Britanci, Francuzi i Izrael
napadaju Egipat, koji je poražen, ali hladnoratovske
okolnosti i mogućnost širenja krize, naveli su SAD da
izvrše pritisak na Britance, Francuze i Izrael da se
povuku.
Sueska kriza 1956. postala je velika Nasserova
pobjeda, jer Sueski kanal ostao je pod egipatskom
kontrolom, a Nasser je stekao karizmu najveće face
među Arapima. Na krilima slave Nasser je promovirao
ideju Panarabizma, ali to je rezultiralo samo
kratkotrajnim nastajanjem Ujedinjene Arapske
Republike (UAR), spajanjem Egipta i Sirije.
Novoprobuđeni arapski nacionalizam najlakše
je hraniti mržnjom prema zajedničkom neprijatelju –
Židovima i Izraelu, a arapska propaganda sredinom '60-
ih (ponajviše iz Sirije) uvjeravala je da je konačni
obračun s cionizmom „iza čoška“. Nasser je pokušavao
stati na loptu, ali kada nije uspio, i da ne ispadne
„papak“, zaoštrio je politiku prema Izraelu.
Sve napetiji odnosi doveli su do tzv.
Šestodnevnog rata 1967., u kojem je Izrael, očekujući
sveobuhvatni arapski napad, napao prvi i postigao
potpuni uspjeh. Izrael je zauzeo
Slika 9: Kolika je faca među Arapima bio Nasser svojevremeno teritorije Sinaja, Golanske
pokazuje i ova slika s njegovog sprovoda u Kairu kada se okupilo više od
visoravni, Gaze, Zapadne Obale
5 milijuna ljudi
i Jeruzalema. Bilo je to totalno
poniženje arapskih zemalja, a nakon rata bijes
među Arapima još je veći, osim što su
doživjeli gadan poraz, stanje s Palestincima
još je teže. Vođe arapskog svijeta okupljaju se
uskoro u Kartumu (Sudan), 1967. i donose
tzv. Rezoluciju „Tri ne“: 1) Nema
priznavanja Izraela; 2) Nema mira s
Izraelom; 3) Nema pregovaranja s Izraelom
Egipat i Sirija bili su odlučni vratiti
teritorij izgubljen u Šestodnevnom ratu 1967.
Takvu mogućnost
otvoreno je Slika 10: Crni rujan, 1970. u Jordanu. Događaj pod tim nazivom odnosi se na građanski
rat u Jordanu između jordanske vlade i palestinskih izbjeglica. Golemi broj palestinskih
najavljivao novi
izbjeglica u Jordanu destabilizirao je i političke odnose u toj zemlji. Jordanski kralj Hussein
egipatski bio je u strahu da bi ga Palestinci mogli zbaciti i pretvoriti Jordan u pravu palestinsku
predsjednik zemlju. Nakon jednog pokušaja atentata, kralj Hussein naredio je napad na palestinske
kampove. Iako su se na palestinskoj strani borile i žene, kao što se vidi na slici, jordanska
Anwar al Sadat,
vojska je ipak imala teško naoružanje, pa su Palestinci bili primorani na novo izbjeglištvo,
koji je naslijedio ovaj put najviše u Libanon. Južni dio Libanona, gdje je došao veliki broj Palestinaca postat
preminulog će poznat po nadimku Fatahland. Na taj će se način dodatno destabilizirati Libanon pa će i
tamo izbiti razarajući građanski rat.
Nassera. Prijetnje
7
su postale stvarne u jesen 1973. kada su egipatske i sirijske snage koordinirano napale
izraelske položaje. Na dan napada u Izraelu se slavio Jom Kippur, važan blagdan za židove, a
istovremeno je muslimanima trajao Ramazan, pa se taj rat naziva Jom Kipurski ili
Ramadanski rat (ovisno s koje strane gledate). Početak rata izgledao je kao ponavljanje
Šestodnevnog rata, samo s obrnutim uspjehom. Pomoć SAD-a omogućila je Izraelu da dođe
do zraka, a Ameri i Rusi će uskoro pritisnuti svoje pulene (Rusi su pomagali Egipat i Siriju)
da potpišu primirje.
Ovaj je rat povratio malo samopouzdanja Arapima, koje su izgubili u prošlom ratu, a
otkrit će i novo oružje koje mogu koristiti protiv Zapada – naftu, naime arapske zemlje,
članice OPEC-a, uvest će naftni embargo prema zemljama koje podupiru Izrael, što će
dovesti do prve naftne krize i drastičnog povećanja cijene nafte.

PLO – Palestinska Oslobodilačka Organizacija
Kako su se u ratovima s Izraelom arapske
zemlje pokazale vrlo lošima što se vojne
učinkovitosti tiče, Palestinci su počeli vjerovati da
ako ikada žele ostvariti svoju državu, da to moraju
učiniti sami. Još tijekom '60-ih godina stvorene su
mnoge palestinske gerilske organizacije. Prva je
bila PLO pod egipatskom kontrolom na pojasu
Gaze (1964), a najveća al-Fatah („pobjeda“), kojoj
je na čelu stajao Jaser Arafat. Arafat je slavu
stekao u proljeće 1968. kada je sa svojim Fatahom
odbacio napad teško naoružanih izraelskih vojnika.
Postao je heroj preko noći, a od tog trenutka i vođa
palestinskog naroda. Preuzeo je i ulogu šefa PLO-a,
koju je pretvorio u krovnu organizaciju koja ima
otvorena vrata za sve palestinske gerilske
organizacije. Do sredine '70-ih PLO se pregalački
bavio terorizmom svih oblika
(bombaški napadi, otmice Slika 11: Jaser Arafat (Muhamed Abd ar-Ra'uf Arafat al-Qudwa al-Husayni),
aviona…), da bi od kraja vođa PLO-a od 1969. pa do svoje smrti 2004. S dosta oportunizma je prilazio
1974.g. bio priznat od strane razgovorima s ne-Arapima, a kada je trebalo prikazati svoja razmišljanja o
Izraelu Arapima onda je bio puno radikalniji. Upamćen je i po poznatom
UN kao legitimni
istupu za govornicom u UN: „Došao sam noseći maslinovu grančicu u jednoj
predstavnik Palestinaca. ruci i pištolj u drugoj ruci. Ne dopustite da mi maslinova grančica ispadne iz
Arapska liga je također ruke.“
prihvatila PLO kao jedinu
legitimnu organizaciju koja predstavlja Palestince, pa je PLO uz pomoć naftom bogatih
arapskih zemalja, postala najbolje financirana revolucionarna organizacija u dotadašnjoj
povijesti. Osim novca, osigurana im je obuka i oružje od strane zemalja Istočnog bloka i Kine.
PLO je jedan dio sredstava odvajao i za pomaganje (u novcu, oružju, informacijama…) raznih
terorističkih organizacija koje imaju malo ili nimalo veza s Bliskim Istokom – Crvene
Brigade (Italija), Baader-Meinhoff (Zap. Njemačka), IRA (Irska), ETA (Španjolska),
Tupamaros (Urugvaj), Sandinista (Nikaragva), Japanska Crvena Armija (Japan), …
Slabljenje PLO-a počinje nakon '90-ih godina, kada se Jaser Arafat više uključio u
političke dogovore s Izraelcima, a drastično je smanjeno financiranje od strane arapskih
zemalja, jer je Arafat stao na stranu Iraka i Saddama Husseina u ratu protiv Kuwaita. Jaser
Arafat je umro 2004. g., a već prije toga radikalnija organizacija Hamas preuzela je
inicijativu u političkom vodstvu Palestinaca.
8
Mirovni sporazumi
Do kraja '70-ih niti jedna arapska zemlja nije službeno priznala Izrael, niti je prihvatila
mogućnost postojanja Izraela.
Arapi prostor države Izrael
najčešće nazivaju „cionistička
naseobina“. Na iznenađenje svih
na Bliskom Istoku (pa i šire),
Anwar al Sadat objavio je 1977.
egipatsku želju za mirom s
Izraelom. SAD (predsjednik
Jimmy Carter) su odmah uskočile
kao medijator mirovnih dogovora
između Egipta (Sadat) i Izraela
(Menachem Begin). Prema mjestu
održavanja u Camp Davidu u SAD,
dogovori su poznati kao sporazum
iz Camp Davida 1978.
Egipat je službeno Slika 12: Ubojstvo egipatskog predsjednika Anwara al Sadata, 1981.g., jer
je pregovarajući s Židovima iznevjerio sve Arape i Kartumsku rezoluciju.
priznao Izrael, a Izrael je
Najveći protivnici sporazuma s Izraelom bila je egipatska organizacija
vratio okupirani Sinaj pod Muslimansko Bratstvo, pa je Sadat vrlo žestoko krenuo protiv njih. Sadatovo
egipatsku kontrolu. ime ubrzo je došlo na čelnu listu za odstrjel među članovima Muslimanskog
Bratstva. Na komemoraciji 8. godišnjice Yom Kippurskog rata, nekoliko
Djelovalo je kao da stvari
egipatskih vojnika iskočilo je iz kamiona, bacili su nekoliko granata i
kreću u boljem smjeru, ali rafalnom paljbom pokosili Sadata i još nekoliko prisutnih. Zapad je bio
arapski nacionalisti konsterniran, i na sprovod su mu stigla tri američka predsjednika (Nixon,
Ford i Carter), čak je došao i Menachem Begin, a arapski svijet je oduševljeno
shvatili su Sadatovo
dočekao njegovu smrt. Rečenica iz libijskih novina govori što su Arapi mislili
pregovaranje s Izraelom
o njemu: „Živio je kao židov, umro je kao židov, čak je i pokopan u subotu“.
kao izdaju, pa je na njega
izvršen atentat 1981.
Nova generacija Palestinaca koja je odrastala na tzv. Okupiranim Područjima
(Zapadna Obala, Gaza) ne vidi nikakvih pomaka na bolje niti od strane arapskih zemalja, niti
od PLO-a. Mnogi mladi Palestinci odlučili su uzeti stvari u svoje ruke, pa je takvo
razmišljanje rezultiralo pokretanjem Intifade, tj. ustanka protiv izraelske vlasti na
Okupiranim Područjima, 1987. Tada su započeli neki dogovori oko Palestinske samouprave,
ali ekstremisti na obje strane čine sve da miniraju proces. Od razdoblja Prve Intifade politički
utjecaj na Palestince sve više ima fundamentalistička grupacija Hamas, koja je poznata i po
mnogim terorističkim napadima na izraelske civilne ciljeve. Niti danas situacija s Palestinom
nije bajna. Gaza je predana na upravu Palestincima, a na Zapadnoj Obali postoji određena
palestinska samouprava, ali kako znate da je Izrael izgradio zid koji odvaja Palestince od
Izraelaca, jasno vam je kakvi su međusobni odnosi.

Iračko – Iranski sukob, 1980 – 1988.
Modernije razdoblje u Iraku počinje 1958.g., kada je srušena monarhija, istovremeno
nastaju unutrašnje napetosti zbog sukoba sa Kurdima (narod koji predstavlja potlačenu
manjinu u Turskoj, Iraku i Iranu, a nemaju vlastitu državu) koji pokušavaju iskoristiti
promjenu vlasti u Iraku ne bi li što ušićarili.
Materijalnu i financijsku pomoć irački Kurdi najviše su dobivali od iranske vlade kojoj
je na čelu šah Reza Pahlavi (bolje da se bune irački Kurdi, nego iranski, a uz to Iranci su šiiti,
dok su Iračani većinom suniti, pa se pretjerano ne vole). Početkom 70-ih sređeni su neki
teritorijalni nesporazumi između Iraka i Irana, pa time prestaje i pobuna iračkih Kurda jer je
prestao dotok pomoći iz Irana.
9
Situacija se drastično mijenja 1979.g., kada je u Iranu uspostavljen islamski
fundamentalistički režim Ayatollaha Khomeinija, a u Iraku je iste godine vlast preuzeo
Saddam Husein. Ubrzo na svjetlo dana izlaze mnoge
nesuglasice, a najviše ona teritorijalna, o pitanju granice
između Iraka i Irana na području Shatt al-Araba.
Saddam Husein već slijedeće godine 1980.
pokušava iskoristiti nesređenost u Iranu zbog uspostave
islamskih zakona, te napada iranske luke i rafineriju nafte
(Abadan). Iranci su uzvratili neočekivano kvalitetno, jer
Irak je očekivao brzu i laku pobjedu, a taj kvalitetan otpor
Iranaca najčešće se pripisuje friškom vjerskom zanosu u
kojem su bile mase, posebno siromašnijih u Iranu. Zbog
tog zanosa Iran je mogao koristiti taktiku „ljudskih
valova“, tj. napadima na
Slika 13: Saddam Husein al-Tikriti - dugogodišnji irački gazda. Na vlast iračke snage slabo
je došao 1979. na snimanom sastanku (da javnost to može gledati) vrha
naoružanim, ali brojnim
iračke političke stranke Baath, gdje su izrecitirana imena navodnih
izdajnika koji spremaju državni udar. Saddam je izišao na pozornicu i sa ljudstvom (i to djece i
suzama u očima ponovio imena denunciranih. Na tajnom suđenju tjedan staraca). Često su takve mase
dana poslije svih 60 „izdajnika“ bilo je strijeljano (usta su im zalijepili
išle kao prethodnica
trakom, tako da ne bi rekli neke „čudne“ riječi pred streljačkim vodom),
ostali se više nisu usuđivali suprotstaviti se Saddamu. On je sebe nazivao regularnoj vojsci kao čistači
i modernim Nabukodonosorom (jer je taj babilonski vladar razorio mina u minskim poljima,
židovski Jeruzalem) i modernim Saladinom (koji je preoteo kršćanima
naoružani samo Kuranom i
Jeruzalem u križarskim ratovima). Čak se proglasio i direktnim krvnim
plastičnim ključićem oko
potomkom proroka Muhameda, preko Prorokove kćeri Fatime i njezinog
muža Alije. vrata za otvaranje rajskih
vrata ako poginu.
Rat je ubrzo ušao u pat poziciju gdje niti jedna strana nije ostvarivala prednost, a tek
na kraju rata 1988.g. Irak je upotrijebio kemijsko
oružje protiv Kurda i protiv Iranaca, ali nikakvu
taktičku prednost to nije donijelo osim što je Irak
prepoznat kao najveća potencijalna prijetnja za
stabilnost u regiji, pa ga se počelo sve strože
kontrolirati.
Interesantno da je tijekom rata, u kojem je
bilo više od milijun poginulih, Zapad i mnoge
arapske zemlje stale su na stranu Iraka, jer su se
bojali efekta iranske islamske revolucije.
Zanimljivo da je na kraju rata Saddam Hussein
uputio zahtjev arapskim zemljama da oproste irački,
prilično veliki dug, jer ih je, eto, Irak spasio od
iranske islamske revolucije. Uvjerenje da su
pobijedili, iako nisu
Slika 14: Izraelska Operacija Opera iz 1981. Kako je danas (2014.) aktualna
priskrbili nikakve
prijetnja izraelskog napada na iranska nuklearna postrojenja, zgodno se sjetiti
teritorijalne dobitke, ipak
sličnog događaja u prošlosti. Cilj je bilo iračko nuklearno postrojenje Osirak blizu
je snažno podiglo Baghdada, za koje je postojalo uvjerenje da će Iračani koristiti za proizvodnju
samopouzdanje Iraka i nuklearnog oružja. Cilj je bio na maksimalnoj udaljenosti dometa izraelskih F-15 i
F-16, pa je plan napada bio vrlo precizno razrađen. Avioni su čak tankali gorivo
Saddama Husseina, pa su
dok su rulali po pisti do mjesta uzlijetanja da ne bi potrošili koju kap goriva više i
počeli gnjaviti male da bi imali dovoljno za povratak. Letili su nisko ispod dosega radara, postigli su
države u Perzijskom potpuno iznenađenje i u samo 1'20'', reaktor je bio u ruševinama. Svijet je digao
dreku na ovaj izraelski čin, ali oni su samo odmahnuli rukom.
zaljevu (tzv. arapske
Nouveau Riche – Kuwait, Bahrein, Qatar, U.A.R). Ne bi li našao razloga za nasrtaj na mali
10
Kuwait, Saddam Hussein je tvrdio da Kuvajćani buše naftu dijagonalno pod zemljom pa na taj
način crpe naftu koja je s iračke strane granice!!!! U kolovozu 1990. Irak je napao Kuwait i
anektirao ga kao svoju devetnaestu provinciju. Bila je to prva međunarodna kriza u
posthladnoratovskoj eri, i prvi slučaj da je jedna članica UN u potpunosti osvojila neku drugu
članicu UN.
Od tog trenutka Amerikanci preuzimaju batinu u ruku i kreću u politički, a zatim i
vojni pritisak na Irak i režim Saddama Husseina. Vojnim operacijama poznatim pod nazivima
„Desert Shield“, „Desert Storm“,
„Shock and Awe“ i na kraju
„Operation Iraqi Freedom“ –
oslobođen je Kuwait, a u Iraku je
srušen Saddamov režim, dok je sam
Saddam Hussein uhvaćen u prosincu
2003.

Bliski Istok i nafta
Strateški vrlo važno područje
posebno od 50-ih godina kada Zapad
(SAD, Europa, Japan) zbog naglog
gospodarskog razvoja postaje
ovisan o nafti, a njena Slika 17: Gospoda iz OPEC-a – Organization of Petrolium Exporting
Countries. U rujnu 1960. našle su se na konferenciji u Baghdadu zemlje
najveća nalazišta su oko
proizvođači nafte – Saudijska Arabija, Irak, Iran, Venezuela i Kuwait i tamo
Perzijskog zaljeva – osnovale OPEC. Tijekom '60-ih i '70-ih pridružuju se i druge zemlje –
Saudijska Arabija, Kuwait, Alžir, Equador (do 1992), Gabon (do 1995), Nigerija, Indonezija, Libija, Qatar
i UAR. Kako je OPEC dominantno čine muslimanske zemlje, tako će
Irak, Iran (i Libija se može
OPEC postati vodeća organizacija za ostvarivanje islamskih pitanja.
ubaciti među spomenute
zemlje jer im sliči po mnogo
čemu - Arapi, nafta…).
Još od početka XX.st. nafta je na tom
području eksploatirana od strane Zapada,
točnije zapadnih naftnih kompanija. U to rano
poslijeratno vrijeme arapske zemlje bogate
naftom, ali inače jako siromašne, bile su sretne
da primaju bilo kakvu naknadu od naftnih
kompanija. Ali kako svijest o bogatstvu i
mogućnostima raste kod Arapa, tako su i te
naknade postajale konkretnijima, '50-ih godina
oko 50% – 50%. Zbog potreba zapadnog
gospodarstva, naftne su kompanije 1959.
objavile snižavanje cijena sirove nafte bez da
su obavijestili lokalne vlade zemalja u kojima
crpe naftu Zato od 60-ih
Slika 18: Slika prikazuje veliku gužvu na benzinskoj pumpi u SAD. To godina mnoge zemlje
je bila jedna od rijetkih situacija da su Ameri osjetili posljedice potresa proizvođači nafte počinju
na svjetskom tržištu nafte.
suradnju i utemeljuju OPEC
(Organization of Petrolium
Exporting Countries), i počinju koordiniranu politiku koja bi spriječila daljnji pad cijena
sirove nafte. Iako Zapad nije vjerovao da će se sve te zemlje lako dogovoriti o količinama
proizvodnje i cijeni nafte, na svojim će leđima osjetiti kako je nafta postala i sredstvo