Table Of ContentMircea Eliade
Kovači i alkemičari
Prijevod
Miljenko Mayer
Predgovor
Prvi dio ove male knjige bavi se skupinom mito-
va, obreda i simbola povezanih sa zanatima ruda-
ra, metalurga i kovača na način kako ih gleda
povjesničar religija. Nama su, recimo to odmah,
dragocjeni također i radovi i zaključci povjesni-
čara tehničkih i prirodnih znanosti, no naš je cilj
bio drugačiji. Pokušali smo shvatiti ponašanje
čovjeka iz drevnih društvenih zajednica spram
materije i pratiti duhovne avanture što ih je pro-
življavao kad je otkrio svoju sposobnost da može
mijenjati oblik postojanja tvari. Svakako da bi
ponajprije trebalo posvetiti pažnju proučavanju
stvaralačkog iskustva prvobitnog lončara, jer je
upravo lončar prvi uspio mijenjati stanje mate-
rije. No u mitologijskom sjećanju taj stvaralački
čin nije ostavio gotovo ni traga. Zato smo se, da-
kle, odlučili da pođemo od proučavanja odnosa iz-
među drevnog čovjeka i mineralnih tvari, a naro-
čito da vidimo kakvo je bilo ritualno ponašanje
tog čovjeka u funkciji rudara, proizvođača željeza
i kovača.
Da se razumijemo: ne treba očekivati da će ovdje
biti prikazana kulturna povijest metalurgije koja
bi analizirala putove njena širenja diljem svijeta
i koja bi, pošavši od najstarijih metalurških cen-
tara, pratila i klasificirala kulture koje su je pre-
nosile te opisivala metalurške mitologije što su
je pratile. Za takvu povijest, ukoliko bi bila mogu-
ća, trebalo bi nekoliko tisuća ispisanih stranica.
Međutim, vrlo je dvojbeno da li bi ona uopće mo-
gla biti napisana. Naime, jedva da se započelo s
(
upoznavanjem kulturne povijesti i mitologija afri-
čke metalurgije, nadalje, još se vrlo malo zna o
indonezijskim i sibirskim metalurškim obredima
5
— a upravo su to naši glavni izvori mitova, obre-
da i simbola u vezi s metalima. Isto je tako i opća
povijest o rasprostranjenosti metalurških tehnika
još puna znatnih praznina.
Svakako da nismo zanemarili, kad god nam je to
bilo moguće, kulturno-povijesni kontekst različi-
tih metalurških obrednih kompleksa, ali prije
svega išli smo za tim da prodremo u njihov vla
štiti duhovni svijet. Mineralne tvari su dionici sa
kralnosti Zemlje-Majke. Ubrzo ćemo se susresti
s mišljenjem da minerali u utrobi Zemlje »rastu«
ni manje ni više nego kao — embrioni. Tako me-
talurgija poprima značajke opstetricije. Rudar i
metalurg posreduju u zbivanjima podzemne em-
briologije: ubrzavaju ritam rasta minerala, sura-
đuju s Prirodom u njezinu djelu pomažući joj da
»što brže porodi«. Ukratko, svojim tehnikama čo-
vjek malo-pomalo zamjenjuje Vrijeme, to jest svo-
jim radom nadomješta djelo Vremena.
Surađivati s Prirodom, pomoći joj da proizvodi u
što bržem tempu i da mijenja oblike materije —•
eto, u tim postupcima vjerujemo da smo otkrili
početke alkemijske ideologije. Doduše, mi ne tvr-
dimo da između misaonog svijeta rudara, metalur-
ga i kovača s jedne, i alkemičara s druge strane,
postoji savršen kontinuitet, mada obredi inicijaci-
je — posvećenja, upućivanja — i misterije kine-
skih kovača vjerojatno čine sastavni dio onih tra-
dicija koje su kasnije preuzeli taoisti i kineska
alkemija. Ali ono što je zajedničko i ljevaču i ko-
vaču i alkemičaru jest što sva trojica pripisuju
sebi određeno magijsko-religiozno znanje naro-
čito u svojim odnosima sa supstancijom; to zna-
nje je njihovo isključivo pravo — monopol — a
tajna tog znanja prenosi se obredom upućivanja u
zanat. Sva trojica rade s Materijom koju istodob-
no smatraju živom i posvećenom, a njihov rad
teži za preobrazbom Materije, za njenim »usavrše-
j njem« i »transmutacijom«. Naše formulacije si-
gurno će se morati precizirati i korigirati jer su
6
previše poopćene. No, da ponovimo, ritualna po-
našanja prema Materiji uključuju u ovom ili
onom obliku upletanja čovjeka u vremenski ri-
tam svojstven »živim« mineralnim tvarima. I
upravo je u tome dodirna točka između obrtnika-
-metalurga prastarih društvenih zajednica i alke-
mičara.
Ideologija alkemije kao i njene tehnike uglav-
nom su tema drugog dijela naše knjige. Ako smo
u tom dijelu stavili naglasak na kinesku i indij-
sku alkemiju, onda je to zbog toga što su one
manje poznate, a i zbog toga što u vrlo jasnom
obliku predočuju karakter svoje tehnike koja je
istodobno eksperimentalna i »mistična«. Treba
odmah reći: alkemija u svom početku nije bila
empirijska znanost, nekakva kemija u zametku;
to je postala tek kasnije kad je za većinu ekspe-
rimentatora njen osebujni duhovni svijet izgubio
svoju vrijednost i smisao postojanja. Povijest zna-
nosti ne vidi između alkemije i kemije nepremo-
stivi jaz: i jedna i druga rade s istim mineralnim
tvarima, koriste se istim napravama i uglavnom
vrše iste eksperimente. U situaciji kad treba pro-
vjeriti valjanost istraživanja o »postanku« tehnič-
kih i prirodnih znanosti, pogledi povjesničara kemi-
je dadu se potpuno obraniti: kemija je nastala od
alkemije ili točnije: nastala je iz ruševina alke-
mijske ideologije. Međutim, s gledišta misaonog
razvoja, proces se zbio drugačije: alkemija je ima-
la položaj »svete znanosti«, dok je kemija usta-
novljena tek pošto je supstanciju oslobodila njezi-
ne sakralnosti. Dakle, stvarno postoji jaz, ali jaz
između razmišljanja na planu svetosti i razmišlja-
nja na planu profanog iskustva.
Jedan primjer pomoći će nam da tu razliku bo-
lje uočimo. Drama (grčka tragedija kao i dram-
ski scenarij antičkog Bliskog istoka i Evrope)
ima svoje »porijeklo« u nekim sezonskim obredi-
ma koji su uglavnom predočivali slijedeću se-
kvencu: borbu između dva antagonistička princi-
7
pa (život i smrt, Bog i Zmaj itd.), muku Božju,
tužaljke zbog njegove »smrti« i veselja zbog nje-
gova »uskrsnuća«. Gilbert Murray pokazao je da
je dapače u strukturi nekih Euripidovih tragedija
(ne samo u Bahantima, nego i u Hipolitu i Andro-
mahi) još ostala sačuvana shema starih obrednih
scenarija. Ako je točno da je drama izvedena iz
takvih obrednih scenarija, da se oblikovala kao
autonoman fenomen koristeći se građom sezon-
skog obreda, tad ima razloga da govorimo o sa-
kralnom porijeklu svjetovnog kazališta. Međutim,
kvalitativna razlika između dviju vrsta radnji nije
zbog toga manje očevidna: obredni scenarij pri-
padao je području svetoga, on je pokretao religij-
ske doživljaje, zalagao se za »spasenje« zajednice
shvaćene kao cjeline. Naprotiv, svjetovna drama,
kad je odredila svoj vlastiti duhovni svijet i svoj
sustav vrijednosti, izazivala je doživljaje sasvim
druge prirode (estetske osjećaje) i težila za idea-
lom čiste perfekcije koji je pak potpuno stran vri-
jednostima religioznog doživljaja. Između te dvi-
je razine postoji, dakle, jaz, usprkos tome što se
kazalište tokom mnogo stoljeća održalo u sakral-
noj atmosferi. Nemjerljiva je distanca između ono-
ga tko pobožno sudjeluje u svetom misteriju li-
turgije i onoga tko u njoj estetski uživa zbog nje-
ne spektakularne ljepote i zbog glazbe kojom je
popraćena.
Alkemijski postupci zacijelo nisu bili simbolične
prirode: bili su to materijalni zahvati koji su se
obavljali u laboratorijima, ali su provođeni s dru-
gim ciljem nego što ga postavlja kemija. Kemi-
čar vrši egzaktna promatranja fizikalno-kemijskih
pojava i sistematskih pokusa kako bi proniknuo u
strukturu materije, dok se alkemičar bavi katego-
rijama kao što su »ljubav«, »smrt« i »ženidba« tva-
ri, ukoliko one unapređuju transmutaciju materi-
je (Kamen mudraca) i čovječjeg života (Elixir Vi-
tae). C. G. Jung je uočio da se simbolika alkemij-
skog postupka javlja u snovima i afabulacijama
8
nekih osoba koje uopće ništa ne znaju o alkemiji;
ovakva zapažanja ne zanimaju samo dubinsku
psihologiju, već posredno potvrđuju ulogu sote-
riologije koja je, čini se, jedna od bitnih odredni-
ca alkemije.
Bilo bi nerazborito ocjenjivati originalnost alke-
mije samo po njezinu utjecaju na postanak i po-
bjedu kemije. S gledišta alkemičara, kemija je
predstavljala »pad« zbog same činjenice što je
ona bila sekularizacija, posvjetovljenje jedne sve-
te znanosti. To što smo rekli ne znači obranu al-
kemije, što bi, uostalom, bilo paradoksalno, već
takvo shvaćanje znači pokoravati se najelementar-
nijim metodama istraživanja kulturne povijesti —
i ništa više. Postoji samo jedna mogućnost da se
neki kulturni fenomen, stran našem sadašnjem
ideološkom opredjeljenju, razumije, a ta je da se
otkrije njegova »polazna točka« i, krenuvši od
nje, da se promotre sve vrijednosti koje iz nje
proizlaze. Zato ćemo, tek gledajući iz perspektive
alkemičara, bolje razumjeti njegov svijet i ocije-
niti originalnost toga svijeta. Isti se metodološki
postupak nameće pri proučavanju svih egzotičnih
ili kulturnih fenomena: prije no što donesemo
sud o njima, treba da ih dobro razumijemo, da
se saživimo s njihovom ideologijom, ma kakva
bila sredstva kojima se ona izražava: mitovi, sim-
boli, obredi, društveno ponašanje itd.
Zbog nekog čudnog kompleksa inferiornosti ko-
jim je opterećena evropska kultura, govoriti o ne-
koj drevnoj kulturi s »izrazima punim poštova-
nja«, prikazivati ideologiju te kulture koherent-
nom, isticati plemenitost njene humanosti, a pri
tom ne upućivati i na sekundarne ili aberantne po-
jave u njihovoj sociologiji, ekonomiji, higijeni —
znači izložiti se sumnjičenju i biti prozvan ko-
lebljivcem ili čak natražnjakom. Ovaj kompleks
inferiornosti povijesno je razumljiv. Gotovo dva
stoljeća evropski je znanstveni duh ulagao napo-
9
re bez presedana da protumači svijet kako bi ga
konačno svladao i promijenio. Ta pobjeda znan-
stvenog duha značila je na ideološkom planu ne
samo vjeru čovjeka u neprekidni progres, već i
osvjedočenost da što je »moderniji«, to je sve bli-
ži apsolutnoj istini i sve potpuniji dionik ljud-
skog dostojanstva. Međutim, unazad nekog vreme-
na, orijentalisti i etnolozi u svojim su istraživač-
kim radovima pokazali da su postojale i da još po-
stoje društvene strukture i civilizacije vrijedne
najvećeg poštovanja, kojima doduše ne pripada ni-
kakva zasluga za modernu znanost, niti su imale
ikakve preduvjete za industrijsko stvaralaštvo, a
koje su ipak izgradile savršeno valjane metafizi-
čke, moralne, pa čak i ekonomske sustave. No
očevidno je da jedna kultura kao što je naša, koja
se hrabro opredijelila za put smatran ne samo
najboljim, već i jedino dostojnim inteligentnog i
časnog čovjeka, kultura koja je morala žrtvovati
možda ono najbolje od ljudske duše da bi podr-
žala divovski intelektualni napor što ga zahtijeva
znanstveni i industrijski progres, očevidno je, da-
kle, da je takva kultura neobično ljubomorna na
svoje vlastite vrijednosti, a da njeni najsposobniji
predstavnici sumnjičavo gledaju na svaki pokušaj
potvrđivanja stvaralaštva drugih egzotičnih ili pri-
mitivnih kultura. Zbog realnosti i veličanstveno-
sti takvih ekscentričnih kulturnih vrijednosti la-
ko se rađaju sumnje u psihi predstavnika evrop-
ske civilizacije. Oni se, naime, pitaju da li je nji-
hovo djelo, već zbog same činjenice što bi se mo-
glo dogoditi da ne bude smatrano vrhovnim do-
stignućem čovječanstva i jedino mogućom kultu-
rom XX stoljeća, da li je, dakle, to djelo vrijedi-
lo napora i žrtava što su u njega uloženi.
Međutim, taj kompleks inferiornosti na putu je
da bude prevladan samim tokom povijesti. Kao
što se izvanevropske civilizacije danas proučava-
ju i pokušavaju shvatiti ne s našeg već s njiho-
va vlastitog vidnog polja, isto se tako možemo
nadati da izvjesna razdoblja evropske duhovne
10
povijesti, koja se više približavaju starim kultu-
rama i otvoreno prekidaju sa svime što je na Za-
padu stvoreno nakon pobjede znanstvene misli,
neće više biti prosuđivana pristrano kao u pole-
mikama XVIII i XIX stoljeća. Alkemiju treba
svrstati u stvaralaštva predznanstvenog duha. Za-
to se historiografija izvrgava velikom riziku pri-
kazujući alkemiju kao početnu etapu kemije, to
jest, naprosto kao svjetovnu znanost. Ovakvo vi-
đenje alkemije pokazalo se neispravnim zbog toga
što je historiografija, u želji da što je moguće
opširnije prikaže početna opažanja i eksperimen-
te iznesene u alkemijskim radovima, dala pretje-
ranu važnost nekim tekstovima koji nisu pouzda-
ni što se tiče samih početaka znanstvenog duha, a
zanemaruje pa čak i ne poznaje druge tekstove
koji su upravo iz alkemijske perspektive bili očito
dragocjeniji. Drugim riječima, prilikom valorizaci-
je alkemijskih spisa manje se vodilo računa o
teorijskom svijetu iz kojeg su potekli, a više o
ljestvici vrijednosti svojstvenoj historiografiji ke-
mičara XIX ili XX stoljeća, odnosno, u krajnjoj
liniji, o ljestvici vrijednosti koja pripada eksperi-
mentalnoj znanosti.
* * *
Ovo djelo posvetili smo uspomeni na tri velika
povjesničara znanosti. To su sir Praphulla Chan-
dra Ray, Edmund von Lippmann i Aldo Mieli koji
su između 1925. i 1932. godine dali poticaj i smjer-
nice našim istraživanjima. U dvjema malim knji-
gama, objavljenim na rumunjskom jeziku, Alchi-
mia Asiatica (Bucuresti, 1935) i Cosmologie si Al-
chimie babiloniana (Bucuresti, 1937) već smo pri-
kazali suštinu sadržanu u spisima o indijskoj, ki-
neskoj i babilonskoj alkemiji. Neki odsječci iz
prve knjige prevedeni su na francuski i objavlje-
ni u monografiji o jogi (cf. Yoga. Essai sur les ori-
gines đe la mystique indienne, Pariš — Bucarest,
11
1936, str. 254—275; također Le Yoga. Immortalite
et Liberte, Pariš, 1954, str. 274—291); prepravljeni
i prošireni dio knjige Cosmologie si Alchimie ba-
biloniana bio je objavljen na engleskom 1938. god.
pod naslovom Mettalurgy, Magic and Alchemv
( = Zalmoxis, I, str. 85—129 i posebno u prvom sve-
sku Cahiers de Zalmoxis). U ovoj knjizi koristili
smo se materijalima koji su već bili upotrijeblje-
ni u prijašnjim našim studijama, uzimajući u ob-
zir i radove izašle nakon 1937, osobito prijevode
kineskih alkemijskih tekstova, članke iz revije
Ambix i publikacije profesora C. G. Junga. K to-
mu smo još izvjestan broj poglavlja dodali, i knji-
gu gotovo posve preradili kako bismo je prilagodili
našim današnjim pogledima na tu temu. Da bismo
knjigu učinili što pristupačnijom, reference na
dnu stranica sveli smo na minimum. Bitni biblio-
grafski podaci, današnje stanje istraživanja i di-
skusije o nekim značajnim aspektima problema,
grupirani su na kraju knjige u obliku kratkih do-
dataka.
Rad na ovaj knjizi priveden je kraju zahvaljujući
stipendiji dobivenoj od Bollingen Foundation u
New Yorku pa stoga Upravi fundacije izražavamo
našu zahvalnost. Jednako smo obavezni našoj pri-
jateljici gđi Olgi Froebe-Kapteyn na ljubaznosti
koju nam je iskazala davši nam na raspolaganje
bogate zbirke arhiva — Archiv fiir Symbolfor-
schung — što ga je osnovala u Asconi. Najiskreni-
ju zahvalnost neka ovim putem prime i naši pri-
jatelji dr Henri Hunwald, Marcel Leibovici i Nico-
las Morcovescou, koji su nam olakšali istraživanja
i pripomogli u kompletiranju dokumentacije. Za-
hvaljujući prijateljstvu što su nam ga iskazali dr
Rene Laforgue i Delia Laforgue, dr Roger Godel
Godel i Alice Godel, mogli smo raditi u njihovim
domovima u Parizu i Val d'Oru. Zato nam čini ve-
liko zadovoljstvo da im ovdje možemo iskazati
našu iskrenu zahvalnost. Napokon, naš dragi pri-
jatelj, dr Jean Gouillard, bio je i ovaj put tako su-
sretljiv da pročita i korigira francuski rukopis
12
ovog djela. Teško je na ovom mjestu izraziti svu
zahvalnost koju mu dugujemo za golem trud koji
je posvetio tokom nekoliko godina ispravljanju
i poboljšavanju naših tekstova. U velikoj mjeri
njegova je zasluga što su naše knjige mogle biti
objavljene na francuskom jeziku.
Le Val d'Or, siječnja 1956.
Post scriptum drugom izdanju
Ima dosta vremena kako smo ovu malu knjigu že-
ljeli objaviti u popravljenom izdanju. Ali autor
nije uvijek gospodar svog proizvoda. U nedostat-
ku boljega, zadovoljili smo se samo time da smo
upotpunili informacije i analizirali najnoviju bi-
bliografiju citiranu u različitim studijama (cf.
History of Religions, VIII, 1968, str. 74—88; X,
1970, str. 178—182; »The myth of Alchemy«, bit
će objavljena uskoro) i u dva seminara održana
na Sveučilištu u Chicagu 1970. i 1975. Rezultati
tih istraživanja uključeni su u ovo novo izdanje.
Iako nismo temu kojom se knjiga bavi promatrali
iz perspektive povijesti tehnike i prirodnih znano-
sti, ipak su mnogi stručnjaci povoljno ocijenili
naš pothvat. Naše je zadovoljstvo to veće što se
radi o tako različitim znanstvenicima kao što su
povjesničari stare kemije R. P. Multhauf i A. G.
Debus, povjesničari kineske znanosti J. Needham
i N. Sivin, povjesničar zapadne alkemije i farma-
cije W. Schneider, povjesničar islamske znanosti
S. H. Nasr i specijalist pansofije W. E. Peuckert.
Sveučilište u Chicagu, studenoga 1976.
13
