Table Of ContentKRISTIJAN KRKAČ
FILOZOFIJA, PRAGMATIZAM I
RELIGIJA
Filozofija, pragmatizam i religija
Copyright © 2002. Kristijan Krkač. Sva prava pridržana.
Autor Kristijan Krkač
Recenzenti Damir Mladić
Vlado Vladić
Danijel Miščin
Lektor Vesna Šimunčić
Grafička priprema Antun Klipa
Uz potporu
ISBN 953-96169-0-5
CIP
ISBN 953-96169-0-5
K K
RISTIJAN RKAČ
F ,
ILOZOFIJA
P
RAGMATIZAM I
R
ELIGIJA
Ogled iz suvremene filozofije religije
Zagreb 2002.
S
ADRŽAJ
Sadržaj ..........................................................................................................4
1. Uvod...........................................................................................................5
2. Obnova filozofije.......................................................................................9
3. Wittgenstein
......................................................................................................................24
4. James ......................................................................................................33
5. Kierkegaard............................................................................................49
6. Religija.....................................................................................................65
7. Smisao života...........................................................................................81
8. Problem zla u suvremenoj filozofiji religije.........................................91
9. Ljubav ...................................................................................................105
10. Zaključak ............................................................................................121
11. Annex: Camus-James.........................................................................126
12. Summary.............................................................................................145
Zahvale......................................................................................................149
Kristijan Krkač: FRP UVOD
1. U
VOD
§ 1. Ovo je djelo iz suvremene filozofije religije. Govoreći
najjednostavnijim riječima ono nastoji osigurati mogućnost drugačijeg
filozofskog pogleda na religiju u odnosu na ostala filozofska stajališta
koja su do sada u nas prezentirana. Ona se uglavnom svode na četiri
načelna pristupa: pristup kršćanske filozofije, pristup neomarksističke
filozofije, pristup kontinentalne filozofije i pristup analitičke filozofije.
Osobno dolazim iz provenijencije kršćanske filozofije (religije), iako
metodom i ciljem filozofskog istraživanja (religije) nastojim slijediti
ideje pragmatizma, te filozofije običnog jezika (napose Moorea,
Wittgensteina i Austina) koja je na mene ostavila najsnažniji utjecaj. U
tom svjetlu moj cilj će ovdje biti naglasiti važnost, vrijednost te opću
filozofsku relevantnost religioznih oblika života koliko s obzirom na
argumentativnu stranu religije, toliko i s obzirom na njezinu relevantnost
za naše djelovanje i vrijednosnu pozadinu. U svim tekstovima nastojim
promijeniti sliku o pragmatizmu, filozofiji te filozofskom pristupu
religiji. Kao što su u angloameričkoj tradiciji najveći filozofi
zainteresirani za pragmatičke argumente, u filozofiji religije D. Hume, J.
S. Mill i W. James, tako su u kontinentalnoj filozofiji to B. Pascal te
svakako S. A. Kierkegaard. Ipak središnji likovi mojih priča biti će W.
James, S. A. Kierkegaard i L. Wittgenstein.
§ 2. Rad je podijeljen na devet dijelova uključujući i ovaj uvod. Prvi i
drugi tekstovi govore o naravi filozofije. Prvi nastoji ponuditi određenu
viziju primata praktične filozofije kao odgovor na izazov renovacije u
filozofiji koji se pojavio nakon mnogih endističkih napisa tijekom
posljednjih desetljeća. Drugi tekst kroz analizu Wittgensteinovih
koncepcija ontologije i filozofije nastoji ponuditi određenu
pragmatizaciju filozofije koja svakako korespondira prethodno
zagovaranom primatu praktične filozofije. Dok se prvi i drugi tekst dosta
bave revizijom pragmatizma, dotle se treći i četvrti dio bave
opravdanjem pragmatičkih argumenata o dobrobiti religioznog
vjerovanja u suvremenoj filozofiji religije. Treći tekst to čini načelno, tj.
prvo kroz suprotstavljanje s teoretskom racionalnošću vjere, a tek zatim
nakon što se otvori prostor i konstruktivno, tj. kroz reinterpretaciju
Jamesova argumenta. Četvrti tekst razvija kontekst pragmatičkih
argumenata u povijesti (Pascal, Hume, Mill) te se detaljnije posvećuje
Kierkegaardovom argumentu o kojem je kao o argumentu čak i u
suvremenoj filozofiji religije bilo malo riječi, ali i Wittgensteinovu
pristupu vjeri i religiji.S obzirom da sam u prva dva dijela nastojao
obraniti viziju filozofije kao kritičke kulturom-vezane refleksije te
aktivnosti nad našom praksom (prizivajući tako vizije Poppera,
5
Kristijan Krkač: FRP UVOD
Wittgensteina te Putnama), ovdje to primjenjujem na pitanje
pragmatičkih argumenata kao relevantnih.
§ 3. Peti i šesti tekst razvijaju dva fundamentalna pitanja filozofije
religije u svjetlu pragmatičke slike filozofije, te na tragu pragmatičkih
argumenata o dobrobitima religioznog vjerovanja, a to su pitanje o
naravi religije ovdje razmatrano u svjetlu središnje suvremene odredbe
religije kao susreta sa svetim (Otto), te pitanje o smislu života koje samo
analiziram, kao i moguće odgovore, iako namjerno ne sugeriram
preferirani odgovor s moje strane, s obzirom da je srž teksta u samoj
analizi pristupa pitanju. U osmom dijelu razmatram jedno klasično
pitanje koje se također može postaviti u sasvim praktičkom smislu riječi,
te na tu dimenziju nastojim ukazati u tekstu. To je pitanje zla u svijetu.
U posljednjem, devetom tekstu, nastojim izložiti temelje agapeističke
etike ili etike ljubavi stavljajući poseban naglasak na analizu emotivnog
dijela temelja te etičke koncepcije.
§ 4. Kao što je već iz ovog pregleda vidljivo moja namjera u tekstovima
nije pregledno izlaganje niti alternativne slike o filozofiji, niti
reformulacije pragmatizma, a još manje izlaganje napretka u
pragmatičkom pristupu filozofiji religije. Takva djela već su prisutna na
svjetskom tržištu napisana od strane potvrđenih stručnjaka za to
područje. Moja je namjera ukazati na mogućnost razmišljanja o
središnjim temama filozofije, pragmatizma i religije na sasvim novi
način. Taj način je nov čak i u krugovima u kojima se ovdje izložen
pristup već desetljećima prihvaća prirodno kao najprihvatljiviji.
§ 5. Napomena o tekstovima: Prvi tekst je pisan isključivo za ovo djelo,
iako sam se temom o promjeni naravi filozofije bavio najduže od svih
ostalih (svjedočanstvo mojih napora u nastojanju redefiniranja filozofije
nalazi se u skriptama «Kritičko mišljenje» FFDI, 2001., koja su u stvari
dijelom moja gimnazijska predavanja iz filozofije, a dijelom predavanja
na seminarima na FFDI, a dio i u tekstu «Zašto ne dogmatizam?» (u
zborniku radova o filozofiji K. R. Poppera)). Drugi tekst prethodno je
objavljen na internetu («Discontinuity of Wittgenstein's conceptions of
ontology and philosophy» http://www.geocities.com/kristijan_krkac),
dok se u ovoj verziji nalaze neke manje izmjene. Treći tekst objavljen je
na hrvatskom jeziku u časopisu «Filozofska istraživanja» pod naslovom
«Religioznost pragmatističke racionalnosti religioznog vjerovanja» (FI,
80, 2001:181-195), ali i na engleskom jeziku na istom mjestu na
internetu. Četvrti tekst namjenio sam za objavljivanje, ali zbog
istraživanja koje se odužilo i iziskivalo veće izmjene teksta odustao sam
od te ideje sve do sada. Peti tekst je predan uredništvu časopisa
«Filozofska istraživanja» i trebao bi se uskoro pojaviti. Šesti tekst u
skraćenom obliku objavljen je u časopisu «Filozofija i religija» (FIR, 3,
2002). Sedmi tekst je tekst predavanja sa studentskog simpozija
6
Kristijan Krkač: FRP UVOD
«Suvremena filozofija religije» održanog na FFDI u Zagrebu 2002.
godine. Posljednji tekst je pomalo izmjenjena pozicija koju sam u
temelju kao takvu izlagao na simpoziju Hrvatskih studija «Metateorija i
normativnost u suvremenoj etici».
§ 6. Svi tekstovi nastali su u razdoblju 1998.-2002., i predstavljaju neke
rezultate mog bavljenja suvremenom filozofijom religije. Oni ne
odgovaraju središnjim tendencijama suvremene filozofije religije i to
niti jedne od gore navedenih provinijencija, smjerova ili škola.
Primjerice vrlo rijetko možemo susresti stavljanje Kierkegaarda uz bok
Pascalu, Humeu, Jamesu i Wittgensteinu, iako je poznato da se dosta
pisalo o paralelama između Wittgensteina i Kierkegaarda. Nadalje, vrlo
rijetko djela iz filozofije religije pokrivaju ovako veliku raznolikost
područja (ovdje od ideje pragmatizma, preko pragmatičkih argumenta u
prilog vjeri do analiza pojma religije, problema zla i kršćanske etike).
Većina djela s izuzetkom uvoda uglavnom su posvećena nekom
posebnom argumentu ili pristupu, te njega razlažu do u detalje. Osobno
mislim da je zasluga između ostaloga i pragmatističke filozofije
nedopuštanje da se iz vida izgubi cjelina unatoč svim silnim analizama,
argumentacijama te svakako i kritikama. Religija je fenomen kod kojeg
to već zbog njega samog ne smijemo dopustiti. Religija ne gleda stvari
redukcionistički, nego cjelovito, te držim da to mora biti vidljivo ne
samo u nekom djelu, nego čak i u svakom tekstu. Možda bi netko to bio
sklon nazvati inter ili transdisciplinarnošću, ali ovdje ću se zadržati na
običnom izrazu cjelovitost kojim želim kazati samo to da se što manje
treba izostavljati. Ipak, ovi radovi nastoje se prikloniti nekim poznatim
idejama koje se pojavljuju tijekom 20. stoljeća napose u angloameričkoj
filozofiji religije. Ako bi netko osjećao potrebu ovdje pročitati jasnu
etiketu koju ovako ili onako nosi svako filozofsko djelo, onda ovdje
valja kazati da se načelno priklanjam idejama «kršćanske filozofije»,
iako s tim idejama redovito nastojim oštro, te prije svega kritički
polemizirati. Nadam se da će se ovdje i jedno i drugo moći dostatno
jasno detektirati.
§ 7. Što se tiče kolega koji su utjecali na moje bavljenje ovim temama,
spomenuo bih neke od najvažnijih, iako će se ostali prepoznati na
mjestu kada nastojim među recima odgovoriti i na njihove prigovore i
uključiti savjete. Što se tiče mog isticanja tzv. wittgensteinizma
općenito, te napose u filozofiji religije ili ovdje u tzv. epistemologiji
religioznog vjerovanja moram spomenuti profesora I. Macana koji je na
mene najviše utjecao, i u ovom djelu ga oslobađam svake odgovornosti,
jer vjerujem da se s mnogim ovdje izloženim stavovima neće u
potpunosti složiti. S obzirom na neke momente razjašnjavanja dimenzija
suvremenih pravaca u filozofiji religije (filozofa kao što su A. Plantinga
ili R. Swinburne) zahvaljujem se profesoru W. Löffleru iz Innsbrucka.S
7
Kristijan Krkač: FRP UVOD
obzirom na moju načelnu raspravu o naravi filozofije religije ali i
religije kao takve zahvaljujem se na razgovorima i korespondenciji
kolegi mr. sc. D. Miščinu. Konačno, s obzirom na niz praktičkih dvojbi
koje se tiču pitanja konkretnog razjašnjavanja vjere (mladima u školi ili
čak studentima na seminarima) zahvalio bih se kolegi D. Mladiću kao
najžešćem kritičaru mojih stavova i prijedloga.
§ 8. Napomena o literaturi na hrvatskom jeziku: Što se tiče
pragmatističke filozofije vrlo smo siromašni s literaturom, kako
klasičnom tako i suvremenom. Što se tiče pragmatičkih argumenata u
filozofiji religije oni su donekle dostupni. Tako su dostupni sljedeći
tekstovi: B. Pascal «Misli», S. A. Kierkegaard «Filozofsko trunje», te
«Završni neznanstveni zaglavak», a što se tiče W. Jamesa imamo
prijevode «Pragmatizam», te «Raznolikost religioznog iskustva», iako
nemamo prijevod središnjeg teksta «The Will to Believe». Što se tiče
Wittgensteinovih tekstova situacija je takva da imamo prijevode T i FI i
to je sve. Što se tiče tekstova o problemu zla u svijetu literaturu na
hrvatskom sam naveo uz ostalu na kraju teksta.
8
Kristijan Krkač: FRP OBNOVA FILOZOFIJE
2. O
BNOVA FILOZOFIJE
NAPOMENE O NARAVI FILOZOFIJE KAO PRAGMATIZMA
«Sve što filozofija može učiniti je uništiti idole.
To znači ne stvarajući nove kao npr. u lišenosti idola.»
Ludwig Wittgenstein
1. U
VOD
§ 1. Moramo započeti s određenom paradoksalnošću. Naime, kako je
moguće obnoviti nešto što a priori ne može sadržavati i/ili rezultirati
izvornom novošću? Ili, ako zaista nema niti može biti novosti u
filozofiji, napose u njezinim izvorima, sredstvima i rezultatima, kako je
onda moguće obnoviti filozofiju? Povijesno govoreći ponuđeno je
nekoliko načina renovacije filozofije ili čak načina kreiranja filozofije
kao nečega esencijalno sposobnog za pružanje novosti. Prvi način je
povezivanje filozofije sa znanostima. Ovaj smjer dijeli se u dva pravca.
Prvi je usmjeren prema prirodnim znanostima kao što su fizika ili
biologija (ovisno o kojem dijelu 20. st. govorimo), dok je drugi
usmjeren prema društvenim znanostima kao što je povijest. Prošlo
stoljeće pokazalo je kako ovi načini mogu biti opravdani ali i kulturno
osvježavajući. Drugi način je pokušaj povezivanja filozofije s
umjetnošću i kulturom općenito. Treći smjer je nastojao filozofiju
povezati s nekim određenim praksama. Ovdje imamo barem tri različita
smjera. Kao prvo tu je smjer «kršćanske filozofije» koja nastoji
kršćanskom filozofijom kao «kršćanskim svjetonazorom» mijenjati
svijet. Patrističko razdoblje kršćanstva najbolje svjedoči o ovom načinu
uporabe riječi, dok srednji vijek i novi vijek, a napose filozofija 19. i 20.
st. pokazuje da se strogo razlikuje kršćanstvo kao svjetonazor i
kršćanstvo kao filozofija. Izraz «Christianikes filosofias» Ivan Zlatousti
upotrebljava na način da znači «kršćanski način života» (Macan
1994:437). Drugi smjer je marksistička (danas neomarksizam) filozofija
koja je izvorno filozofa vidjela ne kao onoga koji opisuje svijet, nego
kao onoga koji ga mora mijenjati (vjerojatno revolucijom: «Jednom
rječju, komunisti posvuda podupiru svaki revolucionarni pokret koji se
bori protiv postojećeg društvenog i političkog stanja.» Marks, Engels:
«Komunistički manifest», 1998:136). Treća ideja premještanja filozofije
je ideja pragmatizma. O tome ćemo govoriti kasnije. Prijeđimo sada na
neke konkretnije primjere.
9
Kristijan Krkač: FRP OBNOVA FILOZOFIJE
2. N
AČINI RENOVACIJE FILOZOFIJE
§ 2. Tijekom prošlog stoljeća bilo je zanimljivih pokušaja
«teleportacije» filozofije u neka sasvim nova i filozofiji nepoznata
mjesta. Prvi je bio pokušaj teleportacije filozofije u prirodne znanosti
koji je rezultirao odvajanjem logike, ali i formuliranjem filozofije
znanosti. Pogrešno je vjerovati da ta tradicija traje koliko i sama udruga
kao što je primjerice «Bečki krug». Ipak, taj smjer kulminirao je s
Quineovom korjenitom tezom o «naturalizaciji epistemologije» (1969.)
koju je ipak nastojao oslabiti te nekako redefinirati (napose u djelu
«Pursuit of Truth» 2001., Krkač 2002c). Drugi pokušaj bio je pokušaj
povezivanja filozofije s jezikom bilo umjetnim ili običnim kao u slučaju
«Oxfordske škole» (koja je nastojala načiniti neku vrstu «lingvističke
fenomenologije» barem u slučaju J. L. Austina), što je rezultiralo
formuliranjem filozofije jezika. Treći način je teleportacija filozofije u
literaturu (Sartre, Camus), poeziju (Heidegger), u humanističke znanosti
općenito (Rorty), ili čak u analizu postmodernosti kao takve
(postmodernisti, poststrukturalisti, dekonstruktivisti, itd.).
§ 3. Nasuprot ovim načinima renovacije filozofije, prethodno posljednji
navedeni načini naglašavali su praktičnost filozofije, tj. filozofiju su
određivali prvotno kao neku aktivnost. Ipak, aktivnost mora pokazati
neke efekte. U slučaju «stare» filozofije jasno je da je politički,
ekonomski i kulturno irelevantna. Ipak, ako filozofija može donositi
novosti, onda mora biti relevantna, i to barem u onoj mjeri u kojoj je
relevantno područje s kojim tu istu filozofiju nastojimo povezati. To je
pokušano, ali filozofija je ostala irelevantna. Posljedično, mora postojati
neka pogreška u samoj ideji renovacije filozofije na način njezinog
povezivanja s nečim što je nedvojbeno za nas relevantno kao npr.
umjetnost, religija, kultura, znanost, ekonomija, pravo, politika, itd.
Naime, ako objekt povezivanja filozofije jest relevantan, onda i sama
filozofija kada je jednom priključena tom području mora postati
relevantna. S obzirom da je to izvršeno bezuspješno postavlja se pitanje:
- može li filozofija biti obnovljena bez da je se povezuje s nama
omiljenom znanošću ili umjetnošću? Ili drugim riječima - može li biti
uopće obnovljena? Postoje dobri razlozi za vjerovanje da ipak može.
Prvi dolazi iz same naravi filozofije. H. Putnam je pisao da je filozofija
«… kulturom-vezana refleksija i argumentacija o vječnim pitanjima ...»
(Putnam 20000:323, te slično 1996). Ako prihvaćamo ovaj opis koji je
10