Bliski istok: politika i povijest

429 Pages·2016·10.543 MB·Croatian

by  Mirjana Kasapović (ed.)

Mirjana Kasapović
urednica
BLISKI ISTOK
POLITIKA I POVIJEST
Zagreb, ožujak 2016.
Copyright © Fakultet političkih znanosti
Sveučilišta u Zagrebu
Biblioteka Političke analize
Knjiga 9.
Glavna urednica
Mirjana Kasapović
Odgovorni urednik
Berto Šalaj
Izdavač
Fakultet političkih znanosti
Sveučilišta u Zagrebu
Lepušićeva 6
10000 Zagreb
Za izdavača
Lidija Kos-Stanišić
ISBN 978-953-6457-88-5
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 000925149
Objavljivanje ove knjige sufinanciralo je
Ministarstvo znanosti, obrazovanja
i sporta Republike Hrvatske
Sadržaj
Predgovor Mirjana Kasapović xi
Napomene o transkripciji i transliteraciji Boris Havel i Mirjana Kasapović xvii
I. dIo 1
Bliski istok: povijest i značenje pojma Mirjana Kasapović 3
1. Uvod 4
2. Terminološki prijepori: kako nazvati regiju? 5
2.1. Orijent 5
2.2. Bliski istok 6
2.3. Levant 6
2.4. Plodni polumjesec 8
2.5. Srednji istok 8
2.6. Novi Bliski istok 9
2.7. Veliki Bliski istok 10
2.8. Zaključak 12
3. Prostorna taksonomija: tko čini regiju? 13
4. Struktura moći u regiji: zašto nema glavnoga političkog igrača? 16
5. Analitička taksonomija: što su konstitutivna svojstva regije? 19
5.1. Strukturni pristup 19
5.1.1. Osmansko naslijeđe 19
5.1.2. Moderno kolonijalno naslijeđe 20
5.1.3. Priroda država i politike 21
5.1.4. Priroda političkih režima 23
5.2. Zaključak: Bliski istok između autokracije i demokracije 26
5.3. Dinamički pristup: vrste političke interakcije 28
5.2.1. Unutarregionalni sukobi 30
5.2.2. Međuregionalni sukobi 30
5.2.3. Unutardržavni sukobi 30
vi SADRŽAJ SADRŽAJ vii
II. dIo 47
Egipat Borna Zgurić 49
1. Uvod 50
2. Suvremena politička povijest 50
3. Struktura egipatskog društva 55
3.1. Kopti u Egiptu 55
4. Politički razvoj i političko uređenje 59
4.1. Slobodni časnici: od reforme do "revolucije" i konsolidacije vlasti 59
4.2. Nacionalizacija Sueskog kanala, trojna agresija i uspon naserizma 61
4.3. Šestodnevni rat 1967. i slom naserizma 64
4.4. Jomkipurski rat 1973. i konsolidacija Sadatove vlasti 66
4.5. Infitah i Sporazum iz Camp Davida 67
4.6. Mubarakov nastavak Sadatovih politika 69
4.7. Arapsko proljeće i Revolucija 25. siječnja 74
5. Umjesto zaključka: quo vadis Egipat? 78
Irak Boško Picula 85
1. Uvod 86
2. Politička povijest Iraka 89
2.1. Politička povijest do proglašenja monarhije 1921. 89
2.2. Od stjecanja neovisnosti 1932. do baasističkoga državnog udara 1968. 91
2.3. Baasistički režim i diktatura Sadama Huseina 92
2.4. Međunarodni sukobi Sadamova režima: iračko-iranski rat 1980-1988,
invazija na Kuvajt 1990. i Zaljevski rat 1991. 92
2.5. Kontekst rata u Iraku 2003-2011. 95
2.6. Faze rata u Iraku 2003-2011. 95
3. Struktura društva 97
4. Politički sustav Iraka 99
4.1. Od unitarne monarhije do federativne republike 99
4.2. Ustav 99
4.3. Parlament i vlada 100
4.4. Izborni sustav i izbori 101
5. Zaključak: između suverenosti i dezintegracije 104
Izrael Boris Havel 109
1. Uvod 110
2. Suvremena politička povijest 112
2.1. Nastanak ideje cionizma 112
2.2. Cionizam tijekom britanskog mandata 116
2.3. Cionizam nakon holokausta 121
2.4. Proglašenje i prva dva desetljeća države 122
vi SADRŽAJ SADRŽAJ vii
2.5. Šestodnevni rat i njegove političko-religijske posljedice 125
2.6. Uspostava prvih izraelskih naselja u Judeji, Samariji, Pojasu Gaze i na
Golanskoj visoravni 128
2.7 Jomkipurski rat: neočekivan ratni preokret i nastanak pokreta
Guš emunim 130
2.8. Jačanje nepovjerenja prema međunarodnoj zajednici 133
2.9. Prvi libanonski rat 1982. 135
2.10. Prva intifada, Sporazum iz Osla i mir s Jordanom 137
2.11. Hamas i jačanje džihadizma 141
2.12. Druga intifada 141
2.13. Izrael nakon povlačenja iz Gaze 143
2.14. Izrael nakon Arapskog proljeća 145
2.15. Izrael u doba upravljanja sukobom 147
3. Struktura društva 150
3.1. Židovske društvene skupine 150
3.2. Nežidovske društvene skupine 152
4. Političko uređenje 154
4.1. Izborni sustav 154
4.2. Parlament 154
4.3. Premijer 157
4.4. Vlada 157
4.5. Predsjednik države 158
4.6. Sudstvo 158
4.7. Akteri civilnog društva 159
5. Zaključak 160
Jordan Emina El Majzoub 177
1. Uvod 178
2. Preddržavno doba i nastanak Transjordana 179
2.1. Pregovori s Velikom Britanijom: prepiska Husejina i McMahona 1915-1916. 181
2.2. Veliki arapski ustanak protiv osmanske vlasti 1916. 182
2.3. Abdulah I, Palestina i Drugi svjetski rat 187
3. Hašemitska kraljevina Jordan: formativno razdoblje 1946-1952. 188
3.1. Prvi arapsko-izraelski rat 1948. 188
4. Konsolidacija države: vladavina kralja Husejina 1953-1999. 191
4.1. Bagdadski pakt 1955. 191
4.2. Pokušaj vojnog prevrata u Zarki i raskid Anglo-transjordanskog ugovora 1957. 193
4.3. Arapska Federacija Iraka i Jordana 1958. 194
4.4. Jordan u arapsko-izraelskom ratu 1967. 196
4.5. Jordanski građanski rat: Crni rujan 1970. 199
4.6. Arapsko-izraelski rat 1973. i njegove posljedice za Jordan 200
4.7. Kraj jordanskoga administrativnog upravljanja Zapadnom
obalom 1988. i nove krize 203
4.8. Ograničena demokratizacija države 204
4.9. Prvi Zaljevski rat 1990: cijena nesvrstavanja u protuiračku koaliciju 206
4.10. Mirovni sporazum s Izraelom 1994. 207
viii SADRŽAJ SADRŽAJ ix
5. Vladavina kralja Abdulaha II. 208
5.1. Arapsko proljeće u Jordanu 212
6. Umjesto zaključka 213
Libanon Mirjana Kasapović 219
1. Uvod 220
2. Suvremena politička povijest 222
2.1. Libanonsko gorje u Osmanskom Carstvu 222
2.2. Veliki Libanon pod francuskome mandatnom upravom 1920-1943. 223
2.2.1. Ustav iz 1926. 224
3. Struktura društva 225
3.1. Glavne društvene skupine 225
3.1.1. Kršćanske zajednice 225
3.1.2. Muslimanske zajednice 227
3.1.3. Izbjegličke i prognaničke zajednice 228
3.1.4. Libanonska dijaspora 229
3.2. Utjecaj društvene strukture na političko uređenje 230
4. Političko uređenje 231
4.1. Prva Republika 1943-1990. 231
4.1.1. Nacionalni pakt 1943. 231
4.1.2. "Mali" građanski rat 1958. 232
4.1.3. Razdoblje šibabizma 1958-1970. 233
4.1.4. Građanski rat 1975-1990. 234
4.2. Druga Republika 1990. 237
4.2.1. Izborni sustav 239
4.2.2. Parlament 240
4.2.3. Vlada 240
4.2.4. Predsjednik države 241
4.2.5. Sudbena vlast 241
4.2.6. Glavni politički akteri: stranke, milicije, savezi 242
4.2.7. Akteri civilnog društva 248
4.3. Revolucija cedrova 248
5. Zaključno razmatranje: status quo, reforma ili
slom državno-političkog poretka? 250
Palestina Mirjana Kasapović 261
1. Uvod 262
2. Povijest Palestine 264
2.1. Kasno osmansko doba 264
2.2. Razdoblje britanske mandatne uprave 1920-1948. 266
2.2.1. Pobune i sukobi u vrijeme mandatne uprave 268
3. Podjela Palestine i arapsko-izraelski ratovi 270
3.1. Podjela Palestine 1947. 270
3.2. Arapsko-izraelski rat 1948-1949, progon i izbjeglištvo palestinskih Arapa 271
viii SADRŽAJ SADRŽAJ ix
3.3. Izraelsko-arapski rat 1967: izraelska okupacija Zapadne obale i Pojasa Gaze 272
4. Palestinci u egzilu 272
4.1. Palestinci u Jordanu 273
4.2. Palestinci u Libanonu 274
4.3. Palestinci u Siriji 274
5. Mirovni pregovori u Oslu i nastanak Palestinske samouprave 275
5.1. Zapadna obala 275
5.2. Pojas Gaze 279
6. Politički sustav 281
6.1. Konstitucionalno uređenje 281
6.2. Predsjednik Palestinske samouprave 282
6.3. Palestinsko zakonodavno vijeće 283
6.4. Vijeće ministara 283
6.5. Izborni sustav i izbori 284
6.6. Glavni politički akteri 286
6.6.1. Dinamika političkog prostora: intifade i "građanski rat" 292
7. Pravni sustav 294
8. Civilno društvo 295
9. Zaključno razmatranje: budućnost palestinske države 296
9.1. Obrazac "dvije države za dva naroda" 297
9.2. Jedna jednonacionalna ili dvonacionalna država 299
9.3. "Jordanska opcija" 300
Sirija Vlatko Cvrtila 313
1. Uvod 314
2. Povijest Sirije 314
2.1. Predosmanska povijest 314
2.2. Sirija u Osmanskom Carstvu 316
2.3. Sirija u Prvome svjetskom ratu 319
2.4. Francuska mandatna uprava 321
2.5. Sirija nakon Drugoga svjetskog rata 323
3. Struktura društva 326
3.1. Glavne manjinske zajednice 327
3.1.1. Alaviti 327
3.1.2. Kurdi 328
3.1.3. Kršćani 330
4. Političko uređenje 331
4.1. Faze razvoja 331
4.1.1. Prva Republika 1946-1958. 333
4.1.2. Druga Republika 1958-1961: Ujedinjena Arapska Republika 333
4.1.3. Treća Republika nakon 1961. 334
4.1.4. Sirija Hafeza Al Asada 1970-2000. 336
4.1.5. Prijenos vlasti i republikanski monarhizam 337
4.2. Političke institucije i organizacije 338
4.2.1. Ustav 338
x SADRŽAJ
4.2.2. Izborni sustav 339
4.2.3. Parlament 340
4.2.4. Izvršna vlast 340
4.2.5. Sudbena vlast 341
4.2.6. Glavni politički akteri 341
4.2.7. Uloga civilnog društva 342
5. Zaključak 343
Turska Dejan Jović 353
1. Uvod 354
2. Kemalizam kao doktrina i kult: nastanak Turske 357
3. Kemalizam i turska vanjska politika u hladnom ratu 360
4. Turska nakon hladnog rata 361
5. Turska nakon 2002: doktrina strategijske dubine 363
6. Vizija strategijske dubine 365
7. Davutoğluova strategija prema Balkanu 367
8. Turska i Bliski istok 368
9. Zaključak: izazovi suvremene turske politike 370
III. dIo 373
Problemi demokratske transformacije na Bliskom istoku
Danijela Dolenec 375
1. Uvod 376
2. Teorije demokratske transformacije i njihova
primjena na zemlje Bliskog istoka 378
2.1. Socijalno-ekonomski kontekst 380
2.2. Obilježja autoritarnih režima 382
2.3. Sukladnost islama i demokracije 384
2.4. Problem državnosti 386
2.5. Uloga elita 388
2.6. Uloga političkog osporavanja: narodni ustanci 389
3. Zaključak 391
Popis tablica, grafikona, okvira i zemljovida 397
Pojmovnik 399
Bilješka o autorima 407
Kazalo osobnih imena 409
Predgovor
Mirjana Kasapović
Politološko istraživanje Bliskog istoka vrlo je zahtjevan posao. I u Sjedinjenim Državama, u
kojima su nastale i razvile se kao suvremena akademska disciplina, studije te regije obilježene su
brojnima teorijskim i metodološkim slabostima i suočene s nizom teškoća (Brynen 1986; Gerges
1991; Bill 1996, 1994; Green 1994; Tessler 1999; Kramer 2001; Bilgin 2004; Teti 2007; Said 2008;
Botzemur 2013).1 Nakon svršetka hladnog rata, u globaliziranom svijetu u kojemu se navodno
gube regionalne posebnosti i brišu granice regija kao posebnih povijesno-političkih i socijalno-
kulturnih cjelina, studije Bliskog istoka suočile su se s dodatnim izazovima.
Politički procesi na Bliskom istoku vrlo su kompleksni te se umnogome opiru konvencionalnima
teorijskim tumačenjima i uopćavanjima. Formalne političke institucije nemaju jednaku ulogu
kao u demokratskim državama, a u njihovoj se pozadini stvaraju guste i neraz vidne društvene
mreže o kojima ovisi politika. U toj su regiji "odnosi moći često prikriveni, zakrinkani i stalno se
mijenjaju. Elementarni oslonci političkog sustava su neformalni, primordijalni i personalistički"
(Bill 1994: 518). Istraživači ističu da su građani neskloni sudjelovati u anketama i drugim
oblicima empirijskih istraživanja zbog straha od posljedica kojima se izlažu u nedemokratskima
političkim režimima te su empirijska istraživanja vrlo rijetka, a mišljenja o Arapima uvelike se
oblikuju na temelju "impresionističkih i anegdotalnih informacija" (Tessler 2002: 337). Unatoč
tome, politički znanstvenici skloni su tome da na politiku Bliskog istoka gledaju kao na predmet
sui generis te da političke procese promatraju odvojeno od drugih društvenih procesa. No tu je,
kao rijetko gdje drugdje u svijetu, suvremena politika vrlo usko povezana s poviješću, religijom,
kulturom, ekonomijom i društvom uopće pa taj kompleksan klaster više sustava iziskuje
interdisciplinarnu suradnju.
S obzirom na prirodu politike u regiji, nedostatno su razvijeni primjereni teorijski i metodološki
pristupi njezinu proučavanju te studije Bliskog istoka obilježava nezavidna neteoretičnost koja nije
toliko tipična za studije drugih regija poput Latinske Amerike i Istočne Europe. Stručnjacima za
regionalne studije spočitava se da njihovi radovi nisu teorijski i metodološki strogi, da deskripciju
pretpostavljaju eksplanaciji te da nisu zainteresirani za parsimoniju i generalizaciju (Brynen 1986:
408. i d.; Tessler 1999: viii). Ako i prihvate teorijske okvire, ustrajavaju na modernizacijskima,
bihevioralističkim, marksističkim, strukturalističkim, konstruktivističkim i ostalima zapadnima
teorijskim paradigmama koje su se umnogome pokazale neprikladnima da objasne politiku u toj
regiji i pretkažu čak i tako krupne događaje kao što su bili građanski rat u Libanonu (1975-1990),
revolucija u Iranu (1979) i Arapsko proljeće (2011). Regija se stoga promatra kao odstupajući slučaj
u odnosu prema zapadnom modelu te je standardna postala poštapalica o "iznimnosti Bliskog
istoka" (Middle East exceptionalism). Dugo se održavala podjela na zagovornike ekstenzivnoga
terenskog rada, "orijentaliste", i zagovornike teorijskih konstrukcija, "društvene teoretičare".
Jednako se dugo pokušavao prevladati jaz između "teorijske" političke znanosti i "neteorijskih"
regionalnih studija (Pye 1975; Johnson 1997; Bates 1997a, 1997b; Teti 2007; Basedau i Köllner
2007). U metodološkom pogledu, prevladavaju idiografske studije pojedinih zemalja koje nisu
najprikladnije za uopćavanja koja bi vodila k razvoju teorija (Bilgin 2004: 426).
xii PREDGOVOR PREDGOVOR xiii
Studije Bliskog istoka izrazito su ideologizirano i politizirano područje istraživanja.
Utemeljene su kako bi pomogle oblikovanju američke politike ili kako bi tu politiku
legitimirale te su većinom služile strateškim interesima Sjedinjenih Država. Stoga su
bile instrumentalno usmjerene na identifikaciju problema i izradu prijedloga za njihovo
rješavanje, a ne na konstrukciju analitičkih teorija koje bi ih objašnjavale (Brynen 1986: 414).
Svojevrsna prijelomnica u takvome instrumentalističkom postuliranju studija Bliskog istoka
dogodila se osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, a izazvana je pojavom knjige
Orijentalizam (1978) Edwarda W. Saida, američkog autora palestinskog podrijetla, koja je
umnogome promijenila intelektualni, ideološki i politički profil bliskoistočnih studija te je
značila "konačnu prijelomnicu između glavne struje i kritičkih pristupa politici Bliskog istoka"
(Teti 2007: 130).
Saidov Orijentalizam ne bavi se suvremenim studijama Bliskog istoga izdvojeno nego kao
jednime od triju preklapajućih aspekata orijentalnih studija. Prvi aspekt čini promjena četiri
tisućljeća staroga povijesnog i kulturnog odnosa Europe i Azije. Drugi aspekt tvori orijentalistika
kao znanstvena disciplina razvijena na Zapadu, a koja od početka ranoga 19. stoljeća proučava
različite orijentalne kulture i tradicije. Treći aspekt čine "ideološke pretpostavke, imidži i
fantazije o regiji koju svijet naziva Orijentom" (Said 2002: 199).2 Zajednički nazivnik sva tri
preklapajuća aspekta jest razdjelnica između Zapada i Istoka koja nije prirodnoga nego ljudskog
pod rijetla i koju autor naziva "imaginarnom geografijom". U interpretacijskom sklopu ovoga
zbornika najvažniji je treći aspekt koji obuhvaća suvremene studije Bliskog istoka. Said tvrdi
da su one američki nastavak starih europskih orijentalističkih studija te da su u njima očuvani
glavni kodovi orijentalne ortodoksije i shvaćanje orijentalizma kao političke doktrine koju je
Zapad nametnuo Istoku. Nekoć pretežno filološke, orijentalističke studije pretvorile su se u
posebnu granu društvenih znanosti i nacionalne politike, u svojevrsnu ideološku ekspertizu
koja neposredno služi "vladi, ili biznisu, ili oboma" (Said 2008: 378). Izvorišta modernoga
američkog orijentalizma, pa tako i studija Bliskog istoka, treba tražiti u vojnim školama za
učenje stranih jezika što su ih Sjedinjene Države osnovale tijekom Drugoga svjetskog rata i
nakon njega, u korporativnome i upravnom interesu za nezapadni svijet, u natjecanju sa
Sovjetskim Savezom tijekom hladnog rata te u "rezidualnome misionarskom stavu prema
onim Orijentalcima za koje se smatra da su zreli za reforme reedukacije" (Said 2008: 386).
Takvo je podrijetlo odredilo ciljeve, smisao i prirodu cijele jedne istraživačke grane koja je
dobro institucionalizirana i duboko integrirana u američki establishment – interesnu mrežu
korporativnog biznisa, naftnih tvrtki, vojske, obavještajne zajednice, zaklada i akademskog
svijeta. Taj moćan pogon sustavno je gradio zajedničku negativnu sliku o Orijentu, islamu i
Arapima, zadržavajući sve dogme stare orijentalističke škole o njima, svodeći problem Bliskog
istoka na priprostu dihotomiju između demokratskog Izraela i totalitarnih i terorističkih Arapa
(Said 2008: 42). Ukratko, studije Bliskog istoka izrazito su ideološki, politički i kulturološki
pristrane te stoga uvelike neznanstvene.3
Saidov Orijentalizam izazvao je val pohvala i osporavanja. Knjigu i autora, a posebice njegov
utjecaj na američku akademsku zajednicu, najoštrije je kritizirao izraelski autor David Kramer
u svojoj studji Ivory Towers on Sand: The Failure of Middle Eastern Studies in America (2001).
Polazeći od toga da su "novi mandarini", Said i sajdijanci, kolonizirali cijelo akademsko polje,
Kramer tvrdi da je to pogubno utjecalo na razvoj studija Bliskog istoka u svakom pogledu:
pretvorene su u zatvoreno i izolirano akademsko područje, u kulu bjelokosnu koja je izgubila vezu
s američkom politikom i javnim mnijenjem i utjecaj na njih, ispuštajući iz vida "temeljnu istinu"
da odvajanje istraživača od vlasti znači i odvajanje od naroda koji je izabrao tu vlast i u ime kojega
ona vlada. Bliskoistočne studije izgubile su primarnu sposobnost da objašnjavaju i predviđaju
događaje i procese u regiji te su prestale služiti potrebama i interesima američke vanjske
politike. Nametnuta je dominacija postkolonijalne odnosno postorijentalne interpretacijske
paradigme koja nije imala veze sa stvarnošću, a koja je rezultirala usmjeravanjem na ezoterične
i nevažne teme i "proizvodnju banalnosti". To je snažno ideologiziralo i politiziralo cijelu
disciplinu, što se očitovalo u fantazijama o islamistima kao demokratskim reformatorima, u
postuliranju Palestinaca kao izabranog naroda i gradnji mita o njihovoj iznimnosti u arapskom
svijetu, u stvaranju dviju velikih ortodoksija, one o političkom islamu i one o civilnom društvu,
koje su zavladale istraživanjima (Kramer 2001: 57, 70, 76, 104 i d.). Cijeli je taj projekt, prema