1 Sve ljudske kulture, od klasične i biblijske, do one Indijanaca Sjeverne i Južne Amerike, dijele mit

227 Pages·2012·1.24 MB·Croatian

Sve ljudske kulture, od klasične i biblijske, do one Indijanaca Sjeverne i Južne
Amerike, dijele mit o drevnom potopu, katastrofi koja se spustila s neba i uništila
ljudsku rasu. U ovoj knjizi autor povezuje taj univerzalni kulturni fenomen s pričom o
izgubljenoj civilizaciji Atlantidi, koja je nestala u jednom danu i noći u velikoj
kataklizmi.

1
Uvjerljiv dokaz o iznenadnoj propasti legendarne civilizacije
BIBLIOTEKA
Nakladnik "STARI GRAD"
Za nakladnika Zdravko Cikuša
Urednici biblioteke Božica i Zdravko Cikuša
Prijevod Petra Štrok
Likovno rješenje naslovnice Zlatko Bilandžija
Grafička priprema Aurelije
Tisak
Ekološki glasnik, Zagreb
Frank Joseph
UNIŠTENJE ATLANTIDE
Uvjerljiv dokaz o iznenad propasti legendarne civilizacije
STARI GRAD
Zagreb, 2004.
Naslov izvornika
Frank Joseph THE DESTRUCTION OF ATLANTIS
Compelling Evidence of the Sudden Fall of the Legendary Civilization
First published in the USA by Bear & Company, a division of Inner
Traditions International, Rochester, Vermont. This edition published
by arrangement with Inner Traditions International, Copyright © 2002
by Frank Joseph
Copyright © za hrvatski jezik STARI GRAD 2004.
Nijedan se dio ove knjige ne smije repoducirati bilo kakvim
mehaničkim, fotografskim ili elektroničkim postupkom, ili u obliku
fonografske snimke niti se smije pohraniti u povratni sustav,
prenositi, prevoditi na neki drugi jezik, ili na bilo koji drugi način
kopirati za javnu ili privatnu uporabu bez dozvole izdavača, pri čemu

2
se isključuju kratki odlomci koji se smatraju "poštenom uporabom" za
potrebe proučavanja, a označeni su navodnicima. , . , , .
JQJ,9
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica -
Zagreb
UDK 001.94(309)
JOSEPH, Frank
Uništenje Atlantide : uvjerljiv dokaz o iznenadnoj propasti legendarne
civilizacije / Frank Joseph ; prijevod Petra Štrok>. - Zagreb : Stari
grad, 2004. (Biblioteka Saturn)
Prijevod djela: The destruction of Atlantis.
ISBN 953-6716-327-2
I. Atlantida - Studija
II. Legendarne zemlje - Znanstvene zagonetke
III. Potonuli kontinenti ~ Znanstvene zagonetke
440916192
Sadržaj
Predgovor ................................................................. 4
Uvod: Ludilo Atlantide.................................................5
I. "U jednome danu i noći" Rekonstrukcija ................15
II. Gdje je Atlantida? ...........................................36
III. Kraljica legendi ...............................................76
IV. Vatra s neba ....................................................90
V. Kako je uništena Atlantida? .............................. 127
VI. Kada je uništena Atlantida? ............................... 158
VII. Život u Atlantidi ............................................ 174
VIII. Otkrivanje Atlantide ........................................188

3
IX. Priča o Atlantidi ispripovijedana u jednome dahu ... 191
Epilog: Mi kao Atlantiđani ........................................195
Bilješke ...............................................................199

Predgovor
Atlantida! Sama riječ izaziva oduševljenje, znatiželju i nevjericu
izmiješanu sa željom da doista postoji. Naraštaji istraživača bili su
opsjednuti izgubljenom civilizacijom, a milijuni ljudi koji su pročitali
bezbroj knjiga o toj temi, pitali su se je li ta kratka Platonova priča o
potonulome gradu ipak ono što mnogi pretpostavljaju - samo "mit" i,
prema tome, kako riječ govori, izmišljena stvar ili osoba o kojoj se
govori kao da je postojala.
Pri stvaranju svoje knjige, koju sam utemeljio na sumerskim
tekstovima zapisanima na glinenim pločama prije više tisučljeća,
suočio sam se s Herkulovim zadatkom dokumentiranja i dokazivanja
da su događaji, o kojima govore drevni narodi, doista stvarni, a ne
"mitovi" - bajke nastale suviše živom maštom.
Frank Joseph je zavidnom jednostavnošću demistificirao Atlantidu i
rekonstrukcijom odveo čitatelja u to legendarno mjesto. Tako se
čitatelj pridružuje pomorskom kapetanu u njegovu uzbudljivom
dolasku u svetu luku. Navodeći gdje, kada i kako je Atlantidu zadesila
njezina sudbina, Joseph gotovo neprimjetno okončava raspravu o
"Mitu ili stvarnosti". Baveći se uništenjem Atlantide, on uvjerava
čitatelja da je ta otočna država doista postojala. Ponudivši uvjerljivo
mjesto, vrijeme i uzrok katastrofe, učinio je opravdanim svaki dokaz
koji bi se još uvijek mogao pronaći nakon toliko mnogo tisuća godina.
Uništenje Atlantide opisuje grad, središte otočnog carstva, suočenog s
dizanjem mora i nebeskim katastrofama. Budući da smo i sami
suočeni s globalnim zatopljenjem i porastom razine mora, objašnjenje
prošlosti Franka Josepha trebalo bi osobito zainteresirati čitatelje na
cijelom planetu.
Zecharia Sitchin, autor The Lost book of Enki i The Earth Chronicles

4
UVOD
Ludilo Atlantide
"Don Quijote je čitajući postao gospodin. Povjerovavši u ono što je
pročitao, postao je lud. " George Bernard Shaw
Prosijed Arapin u svojoj dugoj crnoj galabiji gunđao je i rukom
nestrpljivo pokazivao prema mojoj čuturi. U Sjevernoj Africi voda i
život znače isto, a ja sam bio sam, pogani Amerikanac u
zaboravljenome kutu muslimanskog Maroka, koji je došao istraživati
sumorne ruševine drevnoga grada kako bi otkrio tragove još starije
civilizacije. Moj prijatelj, koji je također izgledao prilično drevno, nije
govorio engleski. Ja nisam govorio arapski. Usprkos tome,
samoinicijativno se imenovao mojim vodičem do Lixusa.
Njegovo se lice iskrivilo u groteskan, krezub osmijeh, pa sam mu
nevoljko prepustio ostatak vode u mojoj čuturi. Ispraznio ju je stojeći,
dok je dragocjena tekučina prskala po isprženoj zemlji, a potom se
priljubio uz rimski pločnik. Mrmljajući dubokim i tihim glasom, kao
da izgovara mantru, spustio je dlan svoje desne ruke na prašnjavo
kamenje i protrljao ga kružnim pokretom. Na smeđe-sivoj površini su
se postupno počeli razotkrivati nejasni obrisi mozaika.
Dok je starac tako mrmljajući trljao pod, na šupljikavom kamenju su
se počele razabirati boje - karneolsko crvena, žuta poput zlatnoga žita,
modra, morsko-zelena - i obris lica. Isprva velike, modre oči, te dugi
zlatni uvojci, izražajan nos i usta otvorena kao da nekoga dozivaju.
Postupno se iza portreta otkrivala živopisna slika mora s mnoštvom
dupina. Popunjavale su se sjene i raskošne boje tijela, otkrivajući
debeo vrat, široka ramena i velik trozub. Bio je to prikaz boga oceana,
rimskoga Neptuna, grčkog Posejdona, majstorski izrađen mozaik čiji
su se izvorni dijelovi i živahne boje potpuno sačuvale nakon dva
tisučljeća. Starac koji je "stvorio" tu sliku prestao je trljati kamenje, pri
čemu je prikaz gotovo istodobno počeo blijedjeti. Svijetle boje izgubile
su sjaj. Lice je postalo mutno kao da je prekriveno maglom i oblakom.
Trenutak poslije bilo je neprepoznatljivo. Kada je prolivena voda
ishlapila na sjevernoafričkome suncu, mozaik je potpuno nestao,
iznova se utopivši u nerazlučivom smeđe-sivom pločniku. Dragocjen
sadržaj moje čuture bio je žrtva ljevanica bogu vode, koji je razotkrio
svoje bezvremeno lice samo onoliko dugo koliko je trajalo žrtvovanje.

5
Moj susret s Neptunom kao da je personificirao potragu zbog koje sam
stigao iz svog doma u Colfaxu, u Wisconsinu. Cilj te potrage leži
skriven poput mozaika, no odgovarajučom bi metodom mogao biti
otkriven. Na obalu Maroka stigao sam samo kako bih istraživao,
fotografirao i, prije svega, doživio Lixus, "Grad svjetla", kakvim su ga
ostavili Rimljani. Ruševine se nalaze u blizini razrušenog grada
Larachea, uz obalu tamnoplavog Atlantskog oceana. Rimske su samo
gornje i najmlađe ruševine u arheološkoj zoni.
Prepoznatljivi rimski stupovi i svodovi stoje na kamenim ruševinama
starijih, nepoznatih arhitekata. Dlanom ruke sam prešao preko jednog
od tih masivnih, savršeno obrađenih monolita i zadrhtao od
uzbuđenja, nalik doživljaju već viđenog - vještina izrade nevjerojatno je
podsječala na slićno masivno, drevno kamenje koje sam dotaknuo
visoko u Andama u Južnoj Americi i na dnu oceana pokraj otoka
Biminija, 88 km istočno od Floride. Prije negoli su Rimljani kolonizirali
sjeverozapadnu Afriku, ona je bila neovisno kraljevstvo Mauretanija.
Prije Mauretanaca, ondje su živjeli Feničani iz Kartage. No, tko je
gradio gradove prije njihova dolaska?
PITANJE ŽIVOTA I SMRTI
Maroko je bio središnja točka moje potrage ukorijenjene u opsesiji.
Nekoliko tjedana prije toga, jahao sam na konju, na sedlu od crvene
kože, pustinjskim pijeskom u sjeni Velike piramide. U Gornjoj dolini
Nila čuo sam svoje korake kako odzvanjaju u golemu Hramu pobjede
Ramzesa III. U Turskoj sam s bedema Ilija promatrao veliku ravnicu
na kojoj su Grci i Trojanci vodili kobnu bitku. Posvuda sam skupljao
dijelove izgubljene, pretpovijesne slagalice mnogo veće od svih mjesta
koja sam posjetio.
Poput opsjednutog čovjeka s misijom, putovao sam od najstarije
poznate grobnice na svijetu, u Irskoj, podzemnog hrama etruščanske
Italije, preko Atene, gdje je grčki filozof Platon prvi put ispripovijedao
priču zbog koje sam krenuo u lutanja. Svugdje gdje sam putovao
osjećao sam se zaštićen od ljudi i događaja, koji su ponekad ugrožavali
moj život, vođen k odgovorima koje sam tražio. No, odgovora nikada
nije bilo dovoljno. Bili su raštrkani poput mrvica kruha pred gladnom
pticom, vabeći me uvijek prema sljedećem svetome mjestu.

6
Popeo sam se na goru Idu na Kreti kako bih vidio špilju u kojoj se
rodio vrhovni bog s Olimpa, Zeus. Morao sam posjetiti i druge otoke -
Santorini u Egejskome moru, čiji je srpast oblik nastao vulkanskom
erupcijom koja je isparila planinu, te Delos, rodno mjesto Apolona,
boga svjetla i prosvjećenja; Tenerife u Atlantskome oceanu, čije
zlokobne planine još uvijek seizmički podrhtavaju; Lanzatore, čije
visoke, stožaste piramide još uvijek, nakon nebrojeno mnogo
tisućljeća, obilježavaju put Sunca; i Gran Canaria, gdje sam pronašao
otisak samoga Atlanta. Moja potraga me odvela daleko od Staroga
svijeta, preko mora do divovskih geoglifa fantastičnih životinja i
divovskih ljudi nacrtanih u peruanskoj pustinji, te do najazgonetnijeg
bolivijskog grada visoko u planinama. Ondje sam se uspinjao
meksičkim piramidama, a ne tako daleko od kuće, od Wisconsina do
Louisiane sam tražio humke s reljefima ptica i zmija.
Katkada je cijena koju sam platio za ta i mnoga druga putovanja, koja
su mi promijenila život, prelazila materijalnu vrijednost. Na
Lanzaroteu sam se gotovo utopio kada sam zbog plime ostao zatočen u
špilji na obali mora. Poslije istoga dana, spasio sam se tako što sam se
štapom za hodanje spustio u grotlo vulkana. U Tangeru sam pobjegao
pred bandom razbojnika. U Peruu nisam imao toliko sreće. Ondje su
me tri čovjeka pokušala udaviti, te me ostavila u nesvijesti na ulicama
Cuzcoa.
Iako je ova knjiga već tiskana, ona nije dovršena, niti će ikada biti, jer
na svojim putovanjima neprestano otkrivam nove dimenzije u
beskrajnoj potrazi za pričom, koja nikada neće biti potpuno poznata.
Sve te pustolovine imaju samo jednu osnovnu svrhu - da se iznova
povežu s onime što je izgubljeno. Taj moj cilj može se racionalno
obrazložiti - otkrivanje korijena civilizacije, alkemijsku uzbuđenje
pretvaranja dramatične legende u povijesnu stvarnost - ili se, pak,
može opravdati izvrgavanjem golemim količinama vremena, energije,
novca i opasnosti koja ugrožava moje fizičko postojanje. No, to bi bila
tek djelomična objašnjenja. Neki instinktivan povod, koji se ne može
objasniti riječima, mogao bi obrazložiti što se dogodilo s radosnom
opsesijom moga života. To premašuje granice uobičajene intelektualne
znatiželje.
Ta idée fixe nije samo moja. I drugi su istraživači bili i još uvijek jesu
začarani poput mene. Najiskrenije se nadam da će se čitatelji ove

7
knjige barem približno toliko zaraziti - naravno, za njihovo dobro!
Groznica me uhvatila veoma blago. U proljeće 1980., dok sam prebirao
po knjigama u knjižnici u Chicagu, kupio sam primjerak knjige L.
Sprague de Campa, Lost Continents ("Izgubljeni kontinenti"), prvu
knjigu o Atlantidi koju sam pročitao. Do tada ništa nisam znao o
Atlantidi, smatrajući je tek slučajnom, ne odviše zanimljivom
legendom. De Camp je uvjerljivo i zabavno pisao o najhitnijim
argumentima o postojanju Atlantide, opovrgavajući tvrdnje razumnim
geološkim zaključcima i dostupnom povijesti. Sviđalo mi se to njegovo
suvislo stajalište. No, izazvao je više pitanja nego odgovora, ostavivši u
meni osjećaj da u tome mitu, koji je opstao gotovo dvadeset četiri
stoljeća, i koji je on tako džentlemenski odbacio, postoji nešto mnogo
više. Iznova sam pročitao Lost Continents i proučio sve knjige
navedene u njezinoj bibliografiji. Neke od njih su bile smiješne, druge
prihvatljive, no sve su nudile nešto što je navodilo na razmišljanje.
Iako sam još uvijek smatrao da je Atlantida izmišljena, nisam mogao
odbaciti mogućnost da se iza toga mita skriva neka stvarnost.
OTKRIJEMO LI PROŠLOST, SPOZNAT ĆEMO SEBE
Odgovor bi se mogao nalaziti u rukopisima filozofa Platona iz četvrtoga
stoljeća pr. Kr. Njegovi Dijalozi predstavljaju najstariji poznati izvještaj
o Atlantidi. Čitajući Timeja i Kritiju, poput mnogih drugih čitatelja
nisam se mogao oteti dojmu da on izravno pripovijeda stvarne
događaje, koji su se dogodili stvarnim likovima i na stvarnome mjestu.
Pisao je o carstvu na prekrasnome otoku u oceanu na kojemu su
živjeli veoma nadareni ljudi, koji su uživali i slavili u svojim blistavim
hramovima i palačama, dok iznenada nisu bili uništeni u geološkoj
katastrofi koja je imala razmjere nuklearne. Većina suvremenih
znanstvenika odbacuje njegovu pripovijest kao alegoriju.
No, poput mnogih drugih čitatelja djela velikog mislioca, osjećao sam
da se u njegovim riječima skriva nešto više. Podrobno sam proučio
svaku točku Platonovih Dijaloga, istodobno od dopunskog
istraživačkog materijala gradeći veliku knjižnicu, koja je gotovo
premašivala razmjere mojih bilježaka. Istraživao sam pojavu
pomicanja Zemljine ploče, vulkanologiju, podvodnu arheologiju,
komparativnu mitologiju, arheobiologiju, arheoastronomiju i osobito
povijest. Uronio sam duboko u prošlost, od razdoblja Homo erectusa i
paleolitika do preddinastičkoga Egipta i drevne Mezopotamije, te

8
američkih kultura u meksičkoj dolini i Andama. Što sam više naučio,
želio sam više znati. Potraga za Atlantidom bila je nezadovoljavajuća i
nedostižna, ali me istodobno obogaćivala jer je odgovor na jedno
pitanje redovito nametao nekoliko novih pitanja.
Nakon više godina istraživanja, moja se istraga nije suzila nego još više
proširila. Osjećao sam još veći izazov i bio sam odlučniji nego ikada da
odgonetnem zagonetku. Prije kraja desetljeća, podaci koje sam skupio
bili su dovoljni da dokažu postojanje Platonova potonuloga grada.
Međutim, ne mogu reći kada sam točno utvrdio da je Atlantida doista
postojala. U to me nije uvjerio nijedan presudan dokaz. Cjelokupno
objektivno stajalište o čitavoj civilizaciji počelo se oblikovati tek nakon
što sam iznova proučio mnogo skupljenog i organiziranog materijala,
utvrdivši zajedničke teme i obrasce, koji su se stalno ponavljali.
Poput dijelova mozaika Neptunove glave koje je otkrio stari
Marokanac, Atlantida se postupno razotkrivala u jednoj, potpunoj
slici, čija se vrijednost može prepoznati samo ako se promatra iz
pravoga kuta. Ta perspektiva se oblikovala ispravnim povezivanjem
različitih dijelova podataka. Nisam pokušavao ugurati činjenice u neke
unaprijed stvorene predodžbe. Upravo suprotno, moji su zaključci
nastali na temelju dostupnih podataka. Nisam pokušavao dokazati ili
opovrgnuti postojanje Atlantide, nego ustanoviti razlog zbog kojeg se
tako dugo zadržala u ljudskoj mašti. Konačna spoznaja da je to mjesto
ipak postojalo, bila je zastrašujuća i uzbudljiva. Međutim, točno je da
postoji veoma malo fizičkih dokaza o njezinom uništenju, koji su
uglavnom dvosmisleni. No, da sam o tome slučaju mogao raspravljati
na nekom sudu, znao bih da raspolažem dokazima dovoljnima da
ishodim osuđujuću presudu. Nisam mogao ni zamisliti da će me
znatiželja odvesti do tako golemog projekta. Isprva sam osjećao da
nisam dostojan napisati knjigu o Atlantidi. Naime, nisam arheolog, a
ta tema je suviše opsežna čak i za stručnjake na bilo kojem polju
istraživanja. Jedina osoba koja bi mogla napisati knjigu o Atlantidi
morala bi biti genijalan stručnjak za više od deset različitih znanosti.
Bio sam suočen s istom dilemom kao i astronomi Clube i Napier u
njihovoj srodnoj studiji The Cosmic Serpent ("Kozmička zmija"):
"Nijedan pojedinac nema dovoljno znanja da potpuno znanstveno
analizira više od djelića dokaza, koji se odnosi na neku temu. S druge
strane, sve veći porast specijalizacije znanja može rezultirati

9
sterilnošću i pogreškama: sterilnošću zato što se obuhvatna slika
može previdjeti, a pogreškama zato što će stručnjak pokušati suviše
naglasiti značenje jednog ili drugog podatka iz svog polja istraživanja.
Stručnjak smije pridati značaj pojedinostima; no nitko ne prosuđuje
teoriju evolucije samo zato što se ona može primijeniti na leteće
vjeverice Istočne Azije." Nijedan plaćeni arheolog danas ne smije
dotaknuti temu Atlantide, bez obzira želi li je objasniti ili odbaciti.
Pružiti objašnjenje razloga njihove ekstremne odbojnosti prema svemu
što se odnosi na Atlantiđane, čitateljima koji nisu upoznati sa
sadašnjim, prilično bijednim okolnostima suvremene američke
arheologije, zahtijevalo bi stvaranje posebne knjige. Ustvari, takva
knjiga već postoji - The Hidden History of the Human Race ("Skrivena
povijest ljudske rase"). Dovoljno je reći da u svetim hodnicima
akademije danas vlada snažna dogma, koja zahtijeva da nitko ozbiljno
ne obraća pozornost na izvjesne zabranjene teme.
SVE OSIM ATLANTIDE
Postoje opravdani razlozi zbog kojih ozbiljni istraživači, bez obzira jesu
li ili nisu profesionalci, izbjegavaju spomenuti riječ koja počinje slovom
"A". Rečeno im je da su Atlantidu osnovali svemirci, da svojom
čarobnom zrakom još uvijek potapaju brodove, da su njezini
stanovnici-izvanzemaljci još uvijek živi i da stanuju ispod Sjevernog
pola, te mnoge druge izmišljotine zbog kojih svaki razuman istraživač
odbacuje ideju o potopljenom gradu gotovo kao halucinaciju. Atlantida
se povezivala s drevnom Trojom, Bahamima, Hebridima, sjevernom
Njemačkom, čak i drugim planetom. Privilegirani znanstvenici koji su
istraživali tu priču, predložili su teoriju da se Atlantida nalazila na
Kreti, dok najnovija tumačenja "difuzionista" pretpostavljaju da je riječ
o Antarktiku. Ta nemogućnost lociranja prave Atlantide ne postoji od
nedavno. Godine 1841., ogorčeni T. H. Martin napisao je u Etudes sur
le Timee de Platon: "Mnogi znanstvenici koji su krenuli u tu potragu,
noseći sa sobom više ili manje težak teret učenosti, no vođeni samo
svojom maštom i hirom, putovali su nasumce. I gdje su stigli? Tvrde -
u Afriku, Ameriku, Spitz-bergen, Švedsku, Sardiniju, Palestinu, Atenu,
Perziju i Cejlon." Istraživanjem sam otkrio da su Atlantiđani imali svoj
utjecaj na svim navedenim područjima, pa i dalje od njih, stoga ne
treba čuditi što su istražitelji otkrili zanimljive tragove izgubljene
civilizacije na međusobno veoma udaljenim mjestima. Iako su neka od
tih mjesta možda doista bila atlantidske kolonije ili utočišta njezinih

10