Table Of ContentI. BAVCAR-S. KIRN-B. KORSIKA
KAPITAL I RAD U SFRJ
Izdavač
Centar CK SKH za idejne-teorijski rad lt Vladimir Bakarić•
Urednički savjet
Ivan Cifrić, Božidar Frančić, Zvonko Hrabar, Boris Hudoletnjak,
Vjekoslav Koprivnjak, Muradif Kulenović, Zdenko Mance,
Luka Marković, Đuro Medić, Stojan Obradović,
Goran Pihler, Boško Popović, Vlado Puljiz, Marijan Radmilović,
Slaven Ravlić, Dejan Rebić, Ivan Salečić,
Kosta Spaić, Dag Strpić, Ferdinand Toplak
Predsjednik Uredničkog savjeta
Vlado Puljiz
UrednU:tvo
Dean Ajduković, Ivo Bićanić, Erma Ivoš, Dragutin Lalović,
Slobodan Lang, Boris Malada, Zdenko Mance,
Neven Mates, Vladimir Obradović, Vladimir Paar,
Drago Roksandić, Branko Smerdel, Velimir Srića,
Dag Strpić, Petar Strpić, Nikša Nikola Soljan
Glavni i odgovorni urednik
Dag Strpić
Urednik
Branka Radman
Prijevod sa slovenskog
Edo Fičor
Stručna recenzi;a
Bogomir Kovač, Siniša Zarić
Redaktura
Josip Pandurić, Zdravko Petak
Sekretarica uredništva
N eda Brcković
Likovna oprema
Ivan Picelj, Irislav Meštrović
Lektor
Marula Vujasinović
Korektor
Vlado Tončić
Uredništvo i administracija
41000 Zagreb Opatičkal0/11 tel. 428-243
Rukopisi se ne vraćaju.
Casopis izlazi mjesečno.
Zira-račun broj 30101-678-4517
Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske
Tisak: SOUR »Vjesnik«-OOUR TM
igor bavčar • srečo kirn
bojan korsika
KAPITAL l RAD
US FRJ
naše teme
ZAGREB 1985.
Naslov originala:
Bavčar Igor, Kirn Srečo, Korsika Bojan
KAPITAL IN DELO V SFRJ
Republiška konferenca ZSMS in Univerzitetska
konferenca ZSMS v Ljubljani
KRT - Knjižnica revolucionarne teorije, 16
Ljubljana, 1985.
Predgovor
Tekst koji je pred vama stoji u mnogome na raspuću jugoslavenske dru
štvene teorije. Zahvaća staro i priznato znanje, no ujedno se nastoji probiti
iz sigurnog o'krilja etabliranih istina. Ako to čini uprkos i suprotno interesima
"stare teorije«, utoliko gore za njega.
Da je tome tako, nije kriva neka intelektualna potencija pisaca, njegovih
autora, nego je to više rezultat društvenih procesa u cjelini. Jasno je da go
vorimo o aktuelnoj društvenoj krizi. Ništa novo, doduše, ne predstavlja tvrd
nja da je kriza iznenadila jugoslavensku teoriju i doktrinu, dakle njenog ~tko
lektivnog intelektualca«; novo je to da iznenađenje nije plod krize koja bi
imala neke posve nove osobitosti, već da je plod nemoći razumijevanja uzrokđ
i fenomenologije njezine egzistencije od strane vladajućeg teorijskog kon
cepta. No, problem nije samo u konceptu, problem je i u njegovim nosiocima.
Naprosto je nemoguće prešutjeti kontinuirani pritisak vladajuće teorije na
čitave generacije društvenih znanstvenika. Bilo u obliku »sakralizacije« te
teorije, bilo nedodirljivošću njezinih posvećenih tumača. Pritisak je imao, mo
žemo to reći, katastrofalne posljedice. Teorija koja je, to možemo priznati,
sadržavala izuzetnu kreativnost, upravo je njome gušila nastanak novog i
time kastrirala svaku perspektivu društvenih znanosti ·kao cjeline, a i onih
koji su bili u sukobu s njom. Valjalo je pričekati na nove, neopterećene ge
neracije, i razbuktati njihovo marginalno tinjanje. Kriza ·koja je nastupila
krajem sedamdesetih godina ubrzala je taj proces. Postavila je sva prividno
već prevladana pitanja iznova na dnevni red. I pokazalo se da proročki, za
čitava desetljeća dani odgovori više ne vrijede. Najednom su u postojećem
pravu formalizirane kategorije vladajuće teorije u svojoj praktičnoj egzisten
dji zadobile ne ono što se očekivalo, dakle svoju harmoničnu, skladnu svje-
tovnu formu, već formu nekakve nakaze koju se nije moglo ni teorijski odre
diti ni politički braniti. Društveni odnosi među glavnim društvenim grupama
nisu se razvijali u skladu s očekivanjima, a ni konkretna individua se nije
osjećala bolje, oslobođenije i bogatije. Put u obećanu zemlju sve više je kri
vudao u beskonačnost.
Svrha ovog teksta nije, dakako, da postojećoj vladajućoj teoriji ponudi
pozitivno prevladavanje. Ona je samo u pokušaju ·kritike te teorije. Ujedno
smo svjesni poteškoća svakog početka, te smo u tom smislu spremni prihvatiti
bilo ·kakvu dobronamjernu kritiku.
Politička ekonomija socijalizma u Jugoslaviji započela je pri opće pri
hvaćenoj premisi da zakoni robne proizvodnje sami po sebi nisu u suprot
nosti s razvojem socijalizma. Tu je radikalizirala i prevladala poznatu tezu
J. V. Staljina iz 1949. godine o tzv. kontroliranom djelovanju zakona vrijed
nosti. Suprotstavljajući se ovoj tezi ona je krenula putem priznavanja djelo
vanja zakona razvijene robne proizvodnje. Razvila je i aktualizirala teorijski
model radikalnih rikardijanaca, koji su socijalni prevrat vidjeli u sposobno
sti radnika, neposrednih proizvođača, da svjesnim upravljanjem zakonima
robne proizvodnje promijene značaj društvenih odnosa u cjelini. U takvom
teorijskom modelu kapital nije više samoreprodukcija eksploatatorskih dru
štvenih odnosa, već stvorena akumulirana vrijednost kao rezultat hotimičnog
i usklađenog društvenog rada. Radna snaga nije više roba, nego organizirana
zajednica proizvođača koji za svoj pojedinačni rad i rezultate zajedničkog
rada dobivaju pravednu plaću. Glavni motiv proizvodnje nije više nagon za
profitom, već stvaranje dohotka, dakle isključivo vrijednosnog izraza tisuća
konkretnih i međusobno povezanih pojedinačnih djelatnosti. Ukratko, nasu
prot kapitalu stoji društveni kapital, nasuprot radnoj snazi udruženi proiz
vođač i nasuprot dobiti dohodak. Zakon vrijednosti u tom slučaju nije kon
troliran ni ograničavan u svom anarhičnom karakteru, već mijenja svoj te
meljni povijesno stečeni karakter kapitalističkog načina proizvodnje. Kad se
odgovarajućom društvenom organizacijom uklone pretpostavke kapitalistič
kog načina proizvodnje, tada se uklanja mogućnost da zakon vrijednosti sAm,
svojim djelovanjem reproducira upravo taj kapitalistički karakter društve
nih odnosa. Time je zakon vrijednosti potisnut u doduše nepovijesnu no pra
znu i samu po sebi mrtvu formu. Njegov život, njegov razvoj i njegovo pra
vilno djelovanje ovise tako isključivo o sposobnosti, organiziranosti i marlji
vosti društvenih proizvođača. Takav izmijenjeni karakter djelovanja zakona
vrijednosti u uvjetima socijalističkog samoupravljanja središnja je točka cje
lokupne jugoslavenske političke ekonomije socijalizma. Odatle je razvijen
koncept svih ostalih društvenih odnosa, koncept političke artikulacije tih od
nosa te napokon i koncept položaja pojedinca naročito kao neposrednog uče
snika u proizvodnom procesu. Ustav i svi sistemski zakoni sažimlju te pre
mise u odlučnim crtama. No, stvarni se proces razvija u suprotnosti s tim
premisama. U knjizi nastojimo pokazati da uzrok za taj »neuspjeh«: ne leži
u slaboj ili krivoj organiziranosti produkcije, u žilavim ostacima prošlosti, u
nesposobnosti i kratkovidnosti neposrednih proizvođača, u niskoj startnoj po
ziciji modernog jugoslavenskog društva, već da je ukorijenjen upravo u spa-
menutom djelovanju zakona vrijednosti te u društvenoj implementaciji tog
razumijevanja. Ako Staljin uslijed toga što je personificirao položaj državne
mdinerije i centralno-planski način upravljanja proizvodnjom nije htio, a
nije ni mogao, razumjeti da se zakon vrijednosti ne da kontrolirati i ogra
ničavati, pa ni fizičkom represijom, tako ni jugoslavenska teorija i njeni pred
stavnici nisu mogli ili pak nisu htjeli razumjeti da zakon vrijednosti u dodiru
sa svojim jedinim pravim djetetom - kapitalističkim načinom proizvodnje
- nije ono što je bio prije tog dodira. Teorijski i logički ovu je iluziju razbio
već Marx, a djelatno i bolno ruši je zbiljski društveni proces. U knjizi smo
ukazali na logičke greške tog nerazumijevanja te na njegov historijski re
zultat.
Pri tom smo, u skladu s očekivanjima, naišli na niz poteškoća. Najprije,
naravno, na one osnovne, koje su povezane s kategorijalnim aparatom. Te
škoća je bila u tome što smo pitanja postavili na nov način, a ujedno odre
đivali društvene procese klasičnim kategorijalnim aparatom kritike političke
ekonomije. To nismo učinili zbog toga što nismo našli nove kategorije, već
radi toga što smatramo da kategorijalni aparat kritike političke ekonomije
doživljava u jugoslavenskoj teoriji analognu sudbinu kakva se zbiva s razu
mijevanjem zakona vrijednosti. Mnogo puta je bio sveden na praznu formu,
oduzeta mu je njegova kritička potencija, nemalo puta je bio odbačen kao
nešto što spada u ropotarnicu povijesti. Ne tvrdimo da se ono što analiziramo
ne mijenja i ne odstupa od predmeta analize kritike političke ekonomije u
doba kada je ona nastajala. Sarno smatramo da proces ipak nije fundamen
talno drugačiji. Problem je prije svega u tome što se uvijek iznova nastoji
unositi upravo iluziju o temeljnoj različitosti. Inače je, pak, svrha ove knjige
upravo suprotstavljanje toj iluziji.
Druga teškoća je u pomanjkanju sekundarnih izvora koji bi sa stajališta
kritike političke ekonomije iznijeli funkcioniranje pojedinih segmenata dru
štvenog totaliteta. U tom je smislu naša orijentacija na primarne izvore, u
koje ubrajamo i klasične tekstove, političke govore i memoarsku literaturu,
bila doduše nužno potrebna, no time ujedno i opterećujuća.
Konačno, tu je još i rastuća kriza. Ona je, kao što je već rečeno, stvorila
situaciju za novo promišljanje, no ona istovremeno svojom aktuelnom teži
nom koči to promišljanje. Otkrivajući pozadinu društvenih procesa, ona to
čini najednom i posvuda. Sporadične i beznačajne segmente društvenih pro
resa pretvara u detonator te ih u stanovitoj situaciji dovodi u središte pozor
nosti. I u tome se također pokazuje njezin stihijski, spontani i za mnoge ne
predvidljivi karakter.
Kako god bilo, pred vama je pokušaj kritičkog prevred~ovan~a ?sno:r_a
političke ekonomije socijalizma. Ujedno je dana i njegova logička 1 htstOflJ
ska argumentacija. Govori. o ovom, a ne o budućem društvu. Ne bavi se ~~
cijalnom prognozom, no želi poticati socijalnu fantaziju. Njegova s~rh~ mJe
utemeljena u hladnoći spoznavanja postojećega, nego više u strasti nJegova
mijenjanja.
Ljubljana, 1984.
