peta kantova antinomija_doktorat_sve

199 Pages·2007·1.33 MB·Croatian

Darko Polšek
Peta Kantova antinomija
(o autonomiji i uvjetovanosti znanja)
Biblioteka Filozofskih istraživanja
Zagreb, 1992.
Shall any gazer see with mortal eyes
Or any searcher know with mortal mind -
Veil after veil will lift - but there must be
Veil after veil behind
Sir Edwin Arnold: The Light of Asia
SADRŽAJ
Uvodna riječ
Prolog
Vrste racionalizma i sociologizma
Teza: što je to racionalizam
1. Primjer za različite strategije objašnjenja
2.1. Princip aracionalnosti
2.2. Kontekst otkrića i kontekst opravdanja
2.3. Interna i eksterna povijest
2.4. Kriteriji demarkacije i teorije racionalne jezgre
#3. Osnovno razgraničenje racionalizma i sociologizma
#4. Bloorovo razgraničenje
#5. Prošireno razgraničenje
5.1. Strogi racionalistički programi
5.2. Blagi racionalistički programi
5.3. Blagi sociologistički programi
5.4. Strogi sociologistički program
#6. Razgraničenje triju modela
6.1. Realistički model
6.2. Kritičko-racionalistički model
6.3. Strogi sociologistički model
Antiteza:Što je to sociologizam?
#1. Dvije vrste redukcionizma
#2. Sociologistički primjeri
#3. Sociologizam "strogog programa"
# 4. Strogi program kao metodološko-istraživački program
#5. Vrste sociološke redukcije
5.1. Ontologija i epistemološki reduktivizam
5.2. Pseudo-eksternalističke strategije
5.3. Strogoprogramske strategije redukcije
5.3.1. Istovjetnost objektivnoga i socijalnoga
5.3.2. Prednost neformalnoga rezoniranja pred formalnim
Ekskurz: Prijepor o racionalnosti logike i matematike
Sukob i prevlast antiteze: Prolegomena svakom budućem sociologizmu
#1. Tradicionalni i postempiristički stav prema teorijama
#2. Postempiristički stav kao potpora sociologizmu
#3.Anakronistički i dijakronistički pristup u historiografiji
#4. Teorijska opterećenost opažanja
#5. Neodređenost teorija činjenicama
#6. Sociolingvističke strategije redukcije
#7. Finitizam
#8. Nemogućnost prevođenja
#9. Nesumjerljivost teorija
#10. Problem vrijednosti
Racionalizam uzvraća udarac: Problemi s kauzalnošću
#1. Tipovi kauzalnosti
#2. Sociologističko kauzalno objašnjenje vjerovanja
#3. Modeli kauzalnih objašnjenja
#4. Prigovori sociologističkom kauzalnom modelu
#5. Zajednički uzroci
#6. Uzroci i razlozi
#7. Nužni i dostatni uvjeti
#8. Simetrija i nepristranost
Negacija negacije: refleksivnost
#1. Refleksivnost kao samosvijest
#2. Argument tu quoque
#3. Konstitutivna cirkularnost objašnjenja
Sinteza: Relativistički credo
#1. Pseudo-hegelijansko razrješenje antinomije
Literatura
Uvodna riječ
Knjiga pred Vama prerađena je verzija disertacije pod naslovom Racionalizam i "strogi
program" u sociologiji spoznaje. U njoj je riječ o sporu između zastupnika racionalističke
metodologije znanosti, tzv. kritičkog racionalizma ili antipozitivističke racionalističke
struje, Karla Poppera, Imra Lakatosa, Larry Laudana, Stevena Lukesa, William Newton-
Smitha, Martina Hollisa, Roberta Browna i dr. i protagonista sociologističke struje u teoriji
znanosti ili tzv. "strogog programa u sociologiji spoznaje" poznatijih pod imenom
"Edinburška škola", Davida Bloora, Barryja Barnesa, Stevena Shapina, Martina Rudwicka i
njihovih sljedbenika. Riječ je o sporu dvaju metodologija kojima pristupamo znanstvenim
uvjerenjima, o metodologijama pomoću kojih želimo objasniti znanstvene tvrdnje ili
teorije. Prema racionalističkoj koncepciji, znanstvena se uvjerenja moraju prosuđivati
prema univerzalnim, ljudima zajedničkim mjerilima ili kriterijima objektivnosti i
racionalnosti. Za racionaliste, ti univerzalni kriteriji racionalnosti, objektivnosti i istinitosti
pružit će nam ujedno i objašnjenje racionalnosti nečijeg vjerovanja. Prema drugoj,
sociološko-determinističkoj koncepciji ili metodologiji istraživanja znanstvenih (i ostalih)
uvjerenja ne postoje univerzalni ili apsolutni kriteriji racionalnosti, stoga objašnjenja
razložnosti nečijeg vjerovanja treba tražiti u okolnostima koje su ga proizvele, u
kontingentnim povijesnim, socijalnim i psihološkim uvjetima u kojima je izgledalo
razumno vjerovati i tvrditi neki sud ili zastupati neku teoriju. Te uvjete moguće je
istraživati isključivo empirijski. Kako bismo mogli pružiti zadovoljavajuće objašnjenje
nekog vjerovanja, po mišljenju sociologista uvijek je potrebno istražiti okolnosti u kojima
se neki sud ili neka teorija mogla prihvatiti kao ispravna ili istinita.
Spor oko autonomije racionalnog objašnjenja ili racionaliteta i kauzalnog (socijalno-
prihološkog) objašnjenja vjerovanja nazvao sam petom Kantovom antinomijom. Ova
ambiciozna sintagma, u disertaciji je predstavljala samo jedan više ili manje primjereni
ukras, kojim se željela istaknuti važnost i trajnost spora o autonomiji i uvjetovanosti
znanja. Kako je ona u knjizi gurnuta u prvi plan, pri čemu je o nasljeđu njemačkog
idealizma u tekstu ponovno tek ponegdje riječ, potrebno je na početku istaknuti razloge za
koketiranje s terminologijom njemačkog idealizma. Bit će to ujedno i razlozi kojima sam se
rukovodio pri mjestimičnoj promjeni opće strukture teksta.
Zašto je naslov knjige "Peta Kantova antinomija"? Opći okvir koji postavlja tzv. peta
Kantova antinomija jesu pitanja poput ovih: Jesu li načela uma, racionalnog postupanja i
mišljenja autonomna ili uvjetovana? Može li kognitivni aparat kojim objašnjavamo
realnost objasniti i sredstva vlastita postupanja? Utječu li prostor, vrijeme i povijest na
procjenu racionalnosti naših uvjerenja, ili je pak racionalnost mišljenja i postupanja
moguće procjenjivati nezavisno od kontingentnih uvjeta u kojima se ona procjenjuje? Jesu
li sredstva opravdanja racionalnosti nužna ili kontingentna? Postoji li univerzalno mjerilo
racionalnosti ili su pak raznolika mjerila racionalne procjene zadana mnogim izvanjskim
uvjetima?
Kantova Kritika čistoga uma (1781) pokušava razriješiti spor između tadašnjih glavnih
suprotstavljenih filozofskih pravaca, racionalizma i empirizma uvođenjem distinkcije uma
i razuma. Um u Kantovoj terminologiji predstavlja sintezu dvaju kognitivnih sposobnosti:
sposobnosti empirijskog predočavanja i razumske kategorizacije. Ta je sinteza moguća
navođenjem apriornih uvjeta koji omogućavaju obje sposobnosti i misaono spajanje
supstancija cogitans i extensa, koje Kant naziva apercepcijama prostora i vremena. Pa ipak
postoje pitanja koja leže onkraj moći i djelotvornosti te umne sposobnosti. Kant navodi
četiri takva pitanja (o bogu, beskonačnosti i konačnosti svijeta, o jedinstvenosti i
složenosti, o kauzalnosti i slobodi) koja pripadaju tzv. dijalektici čistoga uma, a odgovore
na ta pitanja on formulira u obliku antinomija. No, nigdje se u Kritici čistoga uma ne vidi
zašto bi broj tih problematičnih pitanja za um morao ostati ograničen na četiri.
^itajući Konrad Lorenzov članak Kantovo učenje o apriornome (1948), pala mi je na pamet
misao da Kant nigdje ne postavlja pitanje "otkuda um", "ima li um genezu" i slična pitanja
o podrijetlu te "sposobnosti". Očito je da "čisti um" ne može odgovoriti na ta pitanja o
vlastitome podrijetlu i mogućoj izvanjskoj determiniranosti, te da pitanja te vrste također
leže s one strane čisto umne sposobnosti. Um je takoreći postuliran, on predstavlja nužne
uvjete za ostvarenje naših kognitivnih sposobnosti, ali na pitanje podrijetla um ne može
dati apriorne dokaze. Stoga je Lorenz tvrdio da se o našim apriornim sposobnostima treba
odlučiti aposteriorno, odnosno usporednom analizom razlika apercepcija među različitim
biološkim vrstama.
Pitanje o podrijetlu naše sposobnosti spoznavanja leži stoga "s one strane čistoga uma",
dakle predstavlja jedan novi problem na koji se može odgovoriti u obliku antinomije. Na
to pitanje moguća su dva načelna odgovora. Prvi, deterministički stav govori da je naše
mišljenje uvjetovano. Mišljenje i vjerovanje moguće je objasniti zahvaljujući poznavanju
uzroka što na njih djeluju. Drugi, racionalistički stav govori da je ljudski ratio zadano
sredstvo procjene istinitosti i racionalnosti naših vjerovanja. On je aprioran, nužan i
univerzalan za sve racionalne procjenitelje. On je sposoban uzdići se nad sve kontingentne
uvjete što na njega djeluju i autonomno procjenjivati spoznajne tvrdnje. To znači, ako je
neka tvrdnja istinita, ona je istinita bez obzira na lokalnost, subjektivnost ili vremensku
determiniranost.
Ako je istinit prvi, deterministički stav, kako je moguće uskladiti kontingentne uvjete
(uzroke) oblikovanja vjerovanja i njihove procjene s intuicijom, prema kojoj istina mora
biti jedinstvena za sve i prema kojoj je nezavisna od toga zna li je netko ili ne? Ako je
istinit drugi, racionalistički stav, kako je moguće oblikovati vjerovanje, a da ga ne
determiniraju izvanjski, kontingentni uvjeti?
Druga primisao koju povlači sintagma "peta Kantova antinomija" jest neriješivost
antinomija. Moja zaokupljenost "neriješivim pitanjima", aporijama, temelji se na uvjerenju
da su odgovori na sva bitna filozofska pitanja nagađanja koja se u skladu s novim
spoznajama mogu preoblikovati ili opovrgnuti. Nijedan odgovor na takva općenita
pitanja nije toliko neproblematičan i utemeljen da bi morao vrijediti kao apsolutni
odgovor jednom zasvagda. Jedno od takvih pitanja jest i pitanje odnosa racionalno-
imanentnog objašnjenja i izvanjske (socijalne, psihološke ili biološke) determinacije
vjerovanja. Mi možemo pružati argumente u prilog jednog ili drugog stava, ali nikada
neće postojati apriorni i apsolutno obvezujući dokazi u prilog jednoga od njih. Stoga
racionalistički i sociologistički pravac objašnjenja u ovoj knjizi tumačim kao metodološko-
istraživačke programe, čiji rezultati u povijesti variraju s obzirom na njihovu dokaznu
snagu i uvjerljivost, ali čija odlučivost i pretezanje jezičca na vagi nije takve naravi da se
suprotan stav nikada više ne pojavi kao prihvatljiva hipoteza s uvjerljivim proturazlozima
i dodatnom snagom. Kritički bi racionalisti takve stavove nazvali "metafizičkima".
U toj tvrdnji leže i daljnje analogije s njemačkim idealizmom. Racionalizam i sociologizam
i njihov spor oko prihvatljive metode objašnjenja znanstvenih vjerovanja mogu se tumačiti
kao teza i antiteza pomoću kojih se razvijaju koncepcije znanja, kao suprotstavljene
tendencije objašnjenja koje se provlače kroz povijest još od vremena sofista, pri čemu je
rezultanta tog spora ono što se naposljetku povijesno prihvaća kao razumno, uvjerljivo i
istinito. Povijest dakle razriješava antinomiju, odnosno problem koji postavlja određeno
razdoblje (znanstvene povijesti) ali i takvo je razrješenje samo privremeno. Naravno,
takva je koncepcija "metafizičkih sporova" posve hegelijanska, i bilo bi to licemjerno
poricati.
Bilo bi licemjerno ili neznalački (neznanstveno) poricati da se problem odnosa autonomije
i uvjetovanosti znanja ili primjerenosti objašnjenja vjerovanja već prije u povijesti pojavio
u nekom sličnom obliku. Naravno, za svaki od tih pravaca priskrbljeni su novi argumenti,
nova svjedočanstva i spoznaje, ali onaj temeljni spor o kojem govori antinomija, spor
racionalista i sociologista, može se očitati i u mnogim drugim epizodama povijesti
mišljenja. U tom je smislu u ovoj knjizi riječ o starim sporovima zaogrnutim u novo ruho.
To je bilo potrebno reći kako bi se sada umjesto puke povijesne rasprave mogao dati
slobodni mah vladajućim mislima, argumentima koji se koriste upravo u naše vrijeme.
Prije početka, dozvolite mi još jednu "starinsku" opasku. Kada raznolikost pojava
supsumiramo u pojmove ili generalizacije, mi nad njima radimo nasilje time što
izdvajamo samo ono njima slično ili zajedničko, zanemarujući njihove specifičnosti. Ista se
situacija još jasnije ističe kada na isti način postupamo sa tuđim filozofijama, kada od
mislilaca radimo tabore, kada od raznolikosti teorija slažemo suprotstavljene "metafizičke
stavove". Kao i kod pojmova, opravdanje za takav postupak je čisto heurističke naravi; mi
to činimo da izbjegnemo "brainstorming", situaciju u kojoj od drveća ne vidimo šumu.
Takve su nam podjele nužne kako bismo istaknuli razlike u stavovima različitih mislilaca
koje nam se čine bitne. Ali ne treba zaboraviti da su i pojmovi i misli isprepleteni na
različite načine. Isti je slučaj i sa znanstvenicima, protagonistima naših sporova. U koji
tabor smjestiti pojedinog znanstvenika? Tako su primjerice Karl Popper i Imre Lakatos
ovdje zastupnici "strogog racionalističkog programa". Nisu li oni po svom falibilizmu i
antifundacionalizmu sličniji sociologistima? I nisu li utoliko udaljeniji od najstrožih
racionalista realista i fundacionalista? Nisu li Bloor i Barnes svojim interpretacijama
Poppera i Lakatosa sličniji racionalistima negoli još radikalnijim sociologistima,
etnometodolozima i dekonstruktivistima?
U svakoj takvoj problematičnoj situaciji čini nam se da je za opis "duhovnog stanja" u
nekoj disciplini najprimjerenija predodžba parlamenta u kojem svaki teoretičar, poput
zastupnika izriče svoj sud o zajedničkom problemu. Taj se sud najčešće slaže s mišljenjem
njegove stranke ili tabora, ali se isto tako često zbiva da njegov sud bude sličniji nekoj
skupini protivničkog tabora. Tako nastaje situacija u kojoj ne možemo posve predvidjeti
ponašanje znanstvenika-zastupnika, jer se njihova opredjeljenja mogu oblikovati od
slučaja do slučaja i na najčudnije načine preklapati sa stranačkom podjelom. Prihvatimo li
navedenu metaforu, u ovoj knjizi zadržat ćemo se na stranačkoj podjeli i analizi njihovih
općih principa i ideologija, ne zaboravljajući slobodu znanstvenika da svoja uvjerenja
promijene u skladu s novonastalim pojedinačnim problematičnim pitanjem.
Bez obzira na nagovještaje "sintetičkog razrješenja" Kantove pete antinomije, sljedeće
stranice bez sumnje obraćaju više pažnje sociologističkoj (kauzalističkoj) strani pete
Kantove antinomije i ostavljaju dojam jasne opredjeljenosti njoj u prilog. Pored čisto
pragmatičnog objašnjenja takvog postupanja, razlog opredjeljivanja za "antitezu" leži u
tome što ona već nosi brojne naznake "pseudohegelijanske" sinteze.
Tekst pred vama nastajao je u burnome razdoblju i za njegovo objavljivanje zaslužni su
mnogi ljudi, znani i neznani, prijatelji, kolege i znanci, bliski i daleki, živi i mrtvi. Danas se
možda bolje nego ikada može shvatiti kako je svako djelo, pa i ovo svojevrsna sinteza, ili
izraz, koji ne bi bio moguć bez svih njih. Dopustite mi ipak da zahvalim onim prijateljima
i kolegama koji su mi u tome poslu bili najbliži. Dr. Ozren Žunec, Dr. Ivan Kuvačić, Dr.
Vjekoslav Afrić i Dr. Srđan Lelas dali su mi korisne primjedbe pri obrani disertacije.
Dražen Karaman, Kruno Zakarija i supruga Rajka Rusan uložili su puno truda da razne
varijante teksta dovedu u red. Štošta se u tekstu promijenilo i radikaliziralo nakon čitanja
Dr. Jadranke Damjanov i Hrvoja Glavača. Da nije bilo Dr. Nevena Sesardića, moj popis
literature bio bi puno kraći i tko zna o čemu bi uopće bila riječ u ovoj knjizi. Nisam
zaboravio pomoć svojih kolega i prijatelja iz Graza i Zadra, Ingrid, Hansa, Brigite i
Gabriela Dielacher, Dr. Kurta Salamuna, Andreasa Rinofnera, Dr. Kurta Weinkea, Dr.
Wolfganga Gombotza, svojih roditelja i ostalih koji se, kako se nadam, neće naljutiti što ih
ne navodim poimence. Svima od srca zahvaljujem u nadi da ćemo uz malo sreće izaći iz
razdoblja antinomija i dobiti, steći ili stvoriti jednu sretniju i izvjesniju sintezu.
U Zagrebu, 19. listopada 1992.